PSIHOkutak: Kako raditi sa ADOLESCENTIMA?

22 nov

Autorica: Đana Lončarica, dipl.psihologinja, gestalt i porodična psihoterapeutkinja, dječja i adolescentna psihoterapeutkinja

Pitali smo psihoterapeutkinju Đanu Lončaricu da iz svoga iskustva pruži savjete kako raditi sa adolescentima.                 

Kako opisati rad s adolescentima i u riječi predočiti svo uzbuđenje, intenzitet emocija i bezbroj pitanja koja se pojavljuju u radu s njima. U radu s adolescentima svjedočim, nekada svakodnevno, kako mladi ljudi koji uprkos brojnim problemima, krenuvši od porodičnih pa do transgeneracijskih, uporno imaju snagu i intenzitet emocija koji ih vode naprijed omogućavajući im da izađu iz ustaljenih obrazaca ponašanja i uvjerenja svojih porodica, na taj način potičući i porodice da se nose i suočavaju sa traumama koje upravljaju njihovim životima, a oni misle da su ih prevazišli tako što ne pričaju o njima i ne priznaju ih. Čime to nas adolescenti u radu izazivaju??? Mislim da je to upravo taj intenzitet bivanja i emocija koje su nekad pomiješane i neartikulisane, nekad neprepoznate, ta snaga mladosti i volje za životom sakrivenim iza porodičnih i okolinskih problema na koji oni nekad reaguju burno i impulsivno, za sebe često opasno, ono što nas terapeute izaziva u svakom trenutku. To se može artikulisati u pitanje, kako pomoći adolescentu da se odvoji od svojih roditelja i porodice, što je jedan od razvojnih zadataka, a da u isto vrijeme počinje ostvarivati kontakt i biti povezan s njima na drugi način.

Po meni, to jeste jedan od najvećih izazova rada sa adolescentima, ako ne i najveći. Kako se ne uplesti u mrežu odnosa i ustaljenih obrazaca ponašanja koje nam donose porodice s adolescentima. Kako ne postati u terapiji još jedan roditelj koji brine i strahuje za adolescenta koji je često na granici, kako kontakta tako i socijalno nepoželjnog ponašanja, testirajući terapeuta i pokušavajući da od njega stvori saradnika kojeg će koristiti u prepirkama s roditeljima kao protuargument ili čovjeka kojeg će odmah distancirati jer mu se čini da je to samo još jedan roditelj više koji želi da on ostane dijete i živi po uputama.

Odgovor na ovo pitanje, naravno nije jednostavan, i dosta je individualan kao i sve što se dešava u psihoterapijskom procesu. Ono što je po meni važno u ovim slučajevima je strpljenje i mudrost, kako u radu s adolescentima, tako, čini mi se još i više u radu s njihovim roditeljima. Porodice i adolescenti nam se obraćaju nadajući se da ćemo moći i znati više od onoga što oni znaju i mogu. Važno im je da ne ponavljamo njihove greške i da njih i njihov porodični sistem vidimo u široj slici od njih samih. Adolescenti žele da ih doživimo cjelovito, sa svim onim što oni jesu i što žele da budu, a roditelji žele da njihov adolescent bude na dobrom putu, šta god to značilo. Naš je zadatak po meni, da uvažimo i jedno i drugo, da vidimo i uvažimo ljubav i brigu koju donose u isto vrijeme normalizirajući ono što vidimo i uvažavajući ličnost adolescenta sa svim onim što nam donosi. To, moram priznati, nije nimalo lako, barem meni nije. Adolescenti kao i svi drugi ljudi koji žele, mogu prepoznati iskrenost i autentičnost, potrebno im je da nas vide i dožive kao ljude, ljude koji osjećaju, pate, griješe. Tek tada i oni mogu biti slobodni i otvoreni s nama. Možda nam se ponekad čini da je naša uloga psihoterapeuta da budemo pametni, moralno osviješteni, da uvijek znamo šta je ispravno, a šta ne. Međutim, po meni, to nije naša uloga. Naša uloga je da budemo ljudi, obični ljudi sa svim manama i greškama, ljudi koji mogu i moraju govoriti o svojim osjećajima i porazima, naravno, uvijek u interesu klijenta i kad je to terapijski indicirano. Tek s nama kao takvim, adolescenti uspostavljaju kontakt, identifikuju se s nama i naše im riječi ne zvuče kao fraze i otrcane riječi. Kognitivno, adolescenti itekako, veoma često znaju šta je ispravno i dobro za njih. Ono što im nedostaje i što često ne prepoznaju su emocije, koje nas vode i usmjeravaju, emocije i naša odluka koja prethodi našoj akciji. Najbolji i najefektivniji način našeg bivanja i djelovanja u psihoterapijskom procesu jeste svjedočiti svojim životom i djelima ono što govorimo. Na taj način poruka adolescentu bit će puno jasnija i djelotvornija.

Jedan od najvažnijih izazova rada sa adolescentima je uključivanje roditelja direktno ili indirektno u psihoterapijski proces. Također, izazov je, prepoznati stvarne uzroke i probleme u funksionisanju porodice. Najčešće nam adolescente dovode želeći da riješimo njihove probleme u školi ili probleme ponašanja. Naravno, priča je uvijek i puno dublja i puno šira od lošeg uspjeha u školi ili agresivnog ponašanja prema vršnjacima. Naš zadatak je da suptilno i nenametljivo uvijek prepoznamo pozadinu priče i porodičnog sistema, koja je najčešće mnogo značajnija od figure i simptomatologije s kojom nam klijenti dolaze. To ne znači da se nećemo baviti simptomima niti konkretnim tehnikama koje pomažu njihovo uklanjanje, nego da ćemo uzeti u obzir čitavu sliku i pokušati razumjeti kontekst i značenje simptoma koji također uvijek imaju neku svoju ulogu. Vrlo često mi kompenziramo na neki način sve ono što naši adolescenti nisu dobili u svojoj porodici i široj okolini, ponekad smo im vanjska podrška, a ponekad naš glas postaje njihova unutrašnja podrška koja ih vodi dalje u životu. Često kao i u radu s djecom,  osjećam se bespomoćno kad svjedočim svemu onome s čim se ti mladi ljudi moraju suočiti. Definitivno, to mi najteže pada, i kao terapeutu i kao čovjeku. Radeći godinama s ovisnicima o drogama, od kojih su većina najčešće adolescenti, najteže mi pada kada vidim ogroman potencijal mladih ljudi kojima većinom nikad nije pružena šansa. Pogađa me kad vidim koliko je teško inteligentnim mladim ljudima gledati svijet na drugi način, način koji nije pun bola, nepravde,nasilja u porodici, ogromnih trauma o kojima se nikad nije pričalo. S tim  izazovima se uvijek srećemo, svjedočimo ljudskoj patnji, slušamo je, dajemo joj riječi da se što bolje iskaže, nekad je i crtamo zajedno s klijentima. Šta je cilj? Cilj je da demistificiramo ono što je ljude godinama držalo u zatvoru, tajne i teške priče koje im nisu dale mogućnosti da vide i one druge aspekte života, one veselije, drugačije. Naš je zadatak da čujemo, priznamo, prepoznamo, razumijemo sve ono što čini i određuje ponašanje, misli i emocije adolescenata koji nam dolaze.

Briga za život adolescenta, sastavni je dio našeg posla, ali i tu moramo biti oprezni. Oprezni da nas ta briga ne sputa i ne omogući da adolescenta vidimo puno šire i potpunije od onoga kako ga drugi, pa i on sam vidi. Zadatak nije lagan. Moj posao me stalno dovodi do razmišljanja i preispitivanja egzistencijalnih istina i pitanja koje su dio svačijeg života. To nam je zajedničko s adolescentima. Jedan od njihovih razvojnih zadataka jeste da preispituju istine koje su naučili o sebi i svijetu u porodici i da stvaraju svoje. Dok ovo pišem shvatam, da je veliki izazov rada s adolescentima upravo to što nas oni i izazivaju, potiču da griješimo, radimo, da sebi postavljamo pitanja, pitanja koja smo duboko možda zatomili u sebi, a čije otvaranje nas vodi u bogatiji i kvalitetniji, autentičniji život, život kakav priželjkujemo za svoje klijente adolescente,ali i za same sebe. Adolescenti me uče da nema gotovih odgovora, da tragam. Mijenjaju me i ja im to pokušavam dozvoliti, jer to jeste, između ostalog, psihoterapija. Susret dva ljudska bića u svojim trenutnim ulogama koji su radoznali da bolje upoznaju sebe i druge i koji prihvaćaju sve što se tu događa, i patnju i bol, i očaj, i nadu, i radost, i uzbuđenje, i avanturu. U psihoterapijskom procesu prihvaća se sve što dolazi od čovjeka, jer psihoterapija je podrška životu, a život donosi mnogo raznih emocija,doživljaja i događaja, u svoj svojoj kompleksnosti i punoći i teškoći, baš kao i psihoterapija. I zbog toga je baš volim.

Kontakt HOMINI okuplja tim psihoterapeuta i saradnika specijalista različitih profila koje povezuje usmjerenost ka pomaganju ljudima i postizanju zadovoljstva na ličnom, porodičnom i profesionalnom planu.

www.kontakt-homini.ba

(Visited 116 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments