Pošteno naučene lekcije

2 jul

Duška Jurišić piše o svojim iskustvima televizijske novinarke – šta je naučila na greškama ali i kroz proučavanje rada drugih autora.

Pripremali smo dugo i pažljivo, vodili računa o svakom detalju. Do 2003. i nisam imala iskustva u produkciji dijaloških emisija. U mojoj do tada desetogodišnjoj televizijskoj „karijeri“ bili su uređivanje, produciranje i vođenje dnevnoinformativnih emisija, bezbroj izvještaja, televizijskih priloga i reportaža, te intervjui. Godinama poslije shvatiću zašto je veliki broj mojih kolega izbjegavao raditi televizijski format dijaloške emisije debatnog karaktera.

Intuitivno da, ali nikako drugačije nisam znala kako je pogrešno s dijaloškom emisijom u programu se pojaviti jednom mjesečno, pogotovo što taj program nije „vaš“. Naime, te 2003. godine Radiotelevizija Bosne i Hercegovine još uvijek nije imala svoju frekvenciju, sopstveni kanal za emitovanje programa. Nakon (finansijske) likvidacije 2000. godine, 7.maja 2002. BHT sa centralnom (i tada jedinom) informativnom emisijom Dnevnik počinje emitovanje, ali na kanalima entitetskih javnih televizija. Tadašnji generalni direktor Drago Marić i direktor Televizije Lazar Petrović uspjeli su s menadžmentom Federalne televizije i Radio-televizije Republike Srpske dogovoriti ‘iznajmljivanje’ još dva sata njihovog programskog prostora mjesečno: jedan sat za dijalošku emisiju informativno-političkog karaktera, a drugi za emisiju zabave i informacija – „infotainmenta“, koja nikada nije producirana, ali o tome možda drugom prilikom.

Zakon fizike

Tada sam naučila prvu lekciju – jednomjesečno emitovanje dijaloške emisije gledaocima ne znači ništa. Potreban je kontinuitet emitovanja, bar jednom sedmično u redovnom, stalnom terminu kako bi se stekla publika. Jednom mjesečno šta god uradite u televizijskom programu je incident sa slučajnom publikom, nipošto ozbiljna produkcija i pristup temama. Iluzija je da autor emisije ima više vremena za pripremu: ukoliko je riječ o dnevnoaktuelnim temama, kasnite za drugima, a ako je riječ o istorijskim temama ili fenomenima, u tom slučaju puno je važniji pravi trenutak i izbor sagovornika nego priprema, broj knjiga, dokumenata i arhivskog materijala koje ćete proučiti.

Sjajna špica Fabrike, neobična scenografija nalik na pozorišnu scenu, temeljitost u pripremi i realizaciji reditelja Harisa Pašovića samo na tren bi privukle pažnju da nije bilo provokacije. A provokacije u prvoj emisiji bilo je i previše. Čak ni postavljena tema „Beograd – relativizacija pomirenja“ nije odavala mogućnost žestokog problematiziranja, a kamoli histerije koja će nastati u dijelu zemlje.

Gosti emisije, tadašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Srbiji Željko Komšić, advokat i politički analitičar Srđa Popović i novinar Petar Luković, već su do tada o ovoj temi kazali sve. Kosta Čavoški, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, predsjedavajući tada formiranog Odbora za zaštitu Radovana Karadžića, čak je i iznenadio rekavši da se u Srebrenici u julu 1995. „dogodio zločin“, ali relativizirajući to zločinima, počinjenim nad Srbima u Podrinju. Dakle, i sadržaj intervjua sa Čavoškim bio je očekivan. Godinama poslije analiziraću izjavu u sklopu intervjua s premijerom Srbije Zoranom Đinđićem. Tu dolazi lekcija broj 2 – prekršite pravilo nepojavljivanja u emisiji kao voditelj i u snimljenom intervjuu. Pojavljivanje u ulozi voditelja emisije u studiju i voditelja intervjua, urađenog na terenu, nije logično i nije u skladu s pravilom fizike da na različitim mjestima možete biti istovremeno. To obično izaziva nepovjerenje kod gledalaca, a kod šefova i kolega osjećaj da ste egocentrični. Ako ste autor emisije, te u prilici kao novinar dobiti intervju od istorijske ličnosti, ne ustupajte to bilo kome drugom bez obzira što znate da će taj drugi korektno uraditi posao. Vjerujem da sam pogriješila što sam i intervju i pitanje prepustila kolegi štreberski kruto poštujući pomenuta pravila fizike i profesionalnog televizijskog novinarstva. I nije stvar u pitanjima, koja sam uredno izdiktirala kolegi i pojasnila mu ciljeve. Stvar je u potpitanjima i u tome što priliku da intervjuišem Đinđića više nikada neću dobiti. Bio je ovo zadnji veliki intervju sa Zoranom Đinđićem, koji će mjesec poslije biti ubijen u atentatu u centru Beograda. A njegova izjava koja je uzbudila duhove i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji bila je:

Pitanje: Mnogi u BiH očekuju Vilija Branta u liku jednog od političara iz Srbije. Ko bi to mogao biti ?

Đinđić: Pa mislim da niko, istorijske ličnosti se, što bi rekao jedan autor koji je bio veoma popularan kod nas, prvi put javljaju kao velike figure, tragične figure, a posle toga kao farsične. Mislim da traženje Vilija Branta u ovim našim stavovima bi se moglo pretvoriti u farsu. On se ili pojavi spontano ili po nekom, kako da kažem, zahtevu ne može da se pojavi. Ja mislim da je vreme herojskih ličnosti prošlo i sad treba da pokušamo da na nivou jedne civilne kulture, na nivou jedne dnevne tolerancije pokušamo da ono što je bilo da ga dovedemo u taj status da ne opterećuje ono što će biti, da naša budućnost ne bude talac naše prošlosti i to je dobro za sve. Ni za koga nije dobro, čak i ako je žrtva, čak i ako je upravu, osim ako nema nameru da napravi neku religiju na svojoj patnji, nije dobro da ono što se desilo u prošlosti bude glavni sadržaj budućnosti. I time ne želim da kažem sada neko želi zaborav da bi sebe opravdao. Ne, svi ćemo mi da provedemo ostatak svog života u budućnosti, prošlost je takva kakva jeste i moj praktični pristup je ono što ne možemo da izmenimo, daj da to ostavimo po strani. Daj da ne izgubimo šansu da izmenimo ono što možemo da izmenimo, a to je današnji dan i narednih nekoliko godina ili nekoliko decenija, koliko će ko živjeti i mislim da strašno mnogo ima šansi koje propuštamo, jer smo kao neki vozač koji gleda u retrovizor i propušta priliku da izabere neki dobar put, jer razmišlja o tome zašto sam propustio onaj koji je iza mene.

To što smo propustili – propustili smo i niko neće biti srećniji time što će danas dobiti neku moralnu satisfakciju za nesreću koja mu se desila, ta mu se nesreća desila, šta da radimo, takve su bile okolnosti, zbog toga mislim da čekanje nekog ko će sada na to da stavi tačku biće ono čekajući Godoa. Neće doći Vili Brant, nismo mi ni ti narodi, nemamo mi taj osjećaj prema istoriji ni prema sebi, šta da radimo. Imamo neke druge vrline, znači Nemci, jesu oni istorijski narod, ali ne zabavljaju se baš najbolje, nisu opušteni, mnogo su disciplinovani. Znači mi imamo neke svoje balkanske kvalitete, oni imaju neke svoje pruske, protestantske, niko neka ne pokušava da kopira nekog drugog.“

Balansiranje ili protuteža fašizmu

Emisija je emitovana početkom februara 2003.godine u 20 sati na Federalnoj televiziji i Televiziji Republike Srpske. Telefoni u redakcijama informativnih programa su se usijali, posebno na Televiziji Republike Srpske. U pravom smislu riječi, bila je to histerija negativnih reakcija uz prijetnje i uvrede na račun autorice i onih „koji su to pustili“, gledaoci su se kleli da više nikad ni gledati neće niti će plaćati pretplatu. Vrlo brzo Biro za odnose s javnošću Vlade Republike Srpske uputio je prigovor Regulatornoj agenciji za komunikacije zbog ‘neobjektivnosti i pristrasnosti’. Premijer Republike Srpske Dragan Mikerević javno je izrekao optužbe zbog navodnog nepoštivanja principa profesionalnog novinarstva u emisiji „Pošteno govoreći“. Visoku funkcionerku Regulatorne agencije za komunikacije u Banskim dvorima u Banjoj Luci predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić dočekao je riječima „šta će uraditi povodom emisije Pošteno govoreći“. Kolege su reagovale s „naknadnom pameću“, a sve „u najboljoj namjeri“ i „između nas“ kako sam o balansu trebala više voditi računa.

Regulatorna agencija za komunikacije je odbacila prigovor. Njihovo obrazloženje nije dalo prostora da se sumnja. Zaključak je bio da principi profesionalnog novinarstva i pravila Agencije nisu prekršeni. A šta bi bilo da nisam snimila deklarisanog srpskog radikala i nacionalistu Kostu Čavoškog i najvažnijeg predstavnika vlasti Zorana Đinđića, simbola rušenja totalitarnog Miloševićevog režima?

Lekcija broj 3: ne odustajte od novinarskog zadatka, ako imate aktuelnu, važnu i zanimljivu temu i dobre sagovornike bez obzira što jedna strana odbija debatirati, odgovoriti, dati izjavu, ali učinite sve što možete da vaš tekst, prilog, emisija budu tačni, objektivni i izbalansirani, jer činjenice je teško ‘ubiti’. Objektivnost nije neutralnost kao što izbalansiranost nije puki broj sekundi ili minuta nečijeg prisustva u programu.

Potreba za čvrstim poštivanjem principa profesionalnog novinarstva nekada me vodila ka tome da agresivni i često nepristojni populisti desničarske provenijencije budu glasniji, dobiju više prostora, stvore privid izjednačavanja žrtve i dželata. Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, mnoge sam iritirala povremenim vraćanjem u „daleku“ prošlost II svjetskog rata na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Niko ni slutio nije da će tema antifašizma 10 godina poslije biti toliko „in“. Međutim, sastavni dio novinarskog posla, po mom mišljenju, je postupati po Voltaireovoj tezi: „Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš“.

Naravno, uzroke uspona desničara i populista u svijetu ne treba tražiti u poštivanju slobode govora već među „dobrim momcima“.

Odbrana i zaštita – Sutkinja versus policajac

Niko, pa ni ja, ne može se sjetiti konkretnog povoda za studijsko „spajanje“ Ružice Jukić, potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i Dragana Mektića, ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine u martu 2017.godine. No, ako biste sada bilo kojeg iole profesionalnog televizijskog novinara upitali da li bi to tada, sada ili bilo kada učinio, odgovor bi bio potvrdan, jer je konstantan i dugotrajan sukob onog, za šta se od početka svog ministarskog mandata zalagao Dragan Mektić i što je narod(i) prepoznao kao pravdu (za Davida, za Dženana, Nermina…) i bosanskohercegovačkog pravosuđa, čiji je simbol Visoko sudsko i tužilačko vijeće, ali i Ružica Jukić personalno. Ukratko, traje borba neprestana, a u studiju se pretvorila u verbalni rat u kojem se nisu birale riječi.

Mnogi su mi zamjerili, a posebno sagovornici Mektić (u suprotnom ne bi nakon emisije održao press konferenciju da pojasni svoje stavove) i Jukićeva (podigla tužbu protiv Mektića za klevetu), što sam bila „posmatračica“, što nisam primijenila jednu od agresivnih metoda discipliniranja sagovornika vraćanjem teme o radu pravosuđa na dnevni red, što nisam prekinula emisiju.

Javnost se danima gnušala zbog ponašanja nosilaca najznačajnijih izvršnih i pravosudnih funkcija u studiju, ni menadžment FTV-a nije bio najsretniji mojom studijskom kombinacijom gostiju. Ovu epizodu svi su uskoro zaboravili, jer su uslijedili brojni slični javni obračuni predstavnika trećeg, pravosudnog stuba vlasti.

Lekcija broj 4:

ne oklijevajte podsjetiti, upozoriti da se učesnici debate obraćaju auditoriju, publici, javnosti, te koga, odnosno šta predstavljaju;
po cijenu kritike da ste pristrasni, odlučnije prekinuti diskusiju i usmjeriti je ka temi razgovora;
povremeno pokažite ko je ‘gazda u kući’, jer u tome nema ništa pogrešno i loše – vi ste kao voditelj predstavnik medija i domaćin;
maksimalno se suzdržati povišenih tonova, ne samo zato što se u tom slučaju hvatate u istu zamku svađe u kojoj ne smijete da učestvujete već zato što niža intonacija podsvjesno podstiče i sagovornike da spuste ton diskusije.
Ako se svađa nastavi bez obzira na sve što ste poduzeli, onda je to poruka koju su sagovornici željeli poslati. Niste vi krivi, ako na bojnom polju debate poginu argumenti, a pobijedi gola surova istina.

P.S. Mišljenja iznesena u tekstu nisu produkt znanja stečenih na predmetu TV novinarstvo odsjeka žurnalistike na nekom od fakulteta. Ona su produkt iskustva, pažljivog proučavanja rada drugih autora na bosanskohercegovačkim i stranim televizijama, ali i učenja na sopstvenim greškama.

media.ba

(Visited 37 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments