Porodica kao osnovi faktor socijalizacije

23 nov

Autor: Dajana Mičeta

Porodica je grupa ljudi koji dijele zajedničke vrijednosti i maju zajedničke ciljeve, i obično žive u istoj kući, stanu, prebivalištu. Svi članovi domaćinstva koji su pod jednim krovom su porodica. To je i grupa ljudi koji imaju zajedničke pretke, zajedničko porijeklo.

Procjenjuje se da je svaka druga osoba u BiH pomjerena iz svog predratnog doma, jedni unutar zemlje, a drugi protjerivanjem u inozemstvo. Također, prisutna je destimulacija u zasnivanju bračnih zajednica, naročito rađanja djece.  Ovdašnje društvo ne preuzima na sebe brigu porodice u socijaliziranju ličnosti i oblikovanju sistema vrijednosti kod djece. Na taj način mladi imaju puno slobodnog vremena koje popunjavaju ulica, vršnjaci i sumnjive aktivnosti. Napuštaju se patrijarhalni maniri u porodici. Roditelji se trude da djeci obezbijede računar, internet konekciju, pristojan džeparac i smatraju da su time svoj dio posla “odradili” što je naravno pogrešno razmišljanje i vodi ka rušenju osnovnih porodičnih vrijednosti. Nerijetko se dešava da takvim načinom života dođe do situacije gdje djeca imaju autoritet nad roditeljima, umjesto obrnuto.

“Biti roditelj u današnjem vremenu znači izboriti se za autoritet sa sopstvenim djetetom. Jednostavno, živimo u vremenu gdje djeca na neki način dominiraju, a roditelji nemaju vremena da se bave uspostavljanjem autoriteta u trci za obezbjeđenjem osnovnih uslova egzistencije svojoj djeci. I tu dolazimo do začaranog kruga, djeca su naviknuta da roditelji brinu o njima i zarađuju za njih, a izgubljeni autoritet je vrlo teško povratiti“ ističe psiholog Branka Milićević i dodaje da dijete treba od malih nogu učiti da prihvata druge ljude, bez obzira na njihove orjentacije i pripadnosti. „Ako dijete sluša u kući kako roditelji npr. mrze sve one koji nisu njihove vjere, to je onda veliki problem. To isto dijete se tako uči i ono će sutra to da predstavlja kao vrijednost, iako možda neće ni znati o čemu govori, ali će braniti stavove svojih roditelja“, naglašava Branka Miličević.

Sociolozi navode da je socijalizacija temelj ljudskog postojanja, a da je porodica najvažniji faktor koji je sprovodi. Najvažnije interne funkcije porodice jesu podizanje i njegovanje, vaspitavanje i obrazovanje djece, briga o njihovom zdravlju, moralna, ekonomska, zaštitna, lična, pravna itd. Prema tome, osnovni zadatak porodice sastoji se u razvijanju socijalne komponente ličnosti. U tom smislu porodica je i značajan prenosilac tradicije i kulture, kao i moralnih i običajnih normi koji vladaju u određenom društvu. Ona može razvijati i nametnuti različite socijalne i moralne norme svojim članovima. Ona može biti prenosilac kako konzervativnog, konformističkog ponašanja, tako i nosilac progresa. U ovakvom slučaju od načina na koji porodica utisne psiho-socijalne karakteristike svojim članovima u znatnoj mjeri zavisi i izgled cjelokupne ličnosti su trajnim obilježjima koji ostaju tokom cijelog života.

Istraživanja pokazuju da današnje porodice bosanskohercegovačkog društva još uvijek imaju karakteristike patrijarhalnog tipa, ali ipak streme ka promjenama njihovih karakteristika i približavanju savremenim zapadnim društvima. Većina mladih živjela bi samostalno, ali mogućnosti finansijske prirode im staju na put. Prema istraživanjima, mladi vide prednosti vanbračne zajednice kao što su “lakše raskidanje veze”, “više prostora za izgrađivanje karijere” itd., mada bi ih se većina opredijelila za bračnu zajednicu. Kod izbora bračnog partnera, ispitanici su na Likertovoj skali stavili na prvo mjesto “zajedničke interese” (84,3%), zatim “ličnost” (81,8%),  potom vjersku pripadnost (66,2%). Iz navedenog, uočljivo je, unatoč nedavnom ratnom sukobu na ovom prostoru, da je još uvijek prisutna spremnost velikog broja mladih ljudi da stupaju u bračnu zajednicu sa osobama koje nisu iste regionalne, nacionalne i vjerske pripadnosti, tj. da su im od toga dominantniji “karakter osobe”, “zajednički interesi” i sl.

Kako stvaranje odnosa, ali i njihova kvaliteta ovise o učestalosti interakcija (to potvrđuje veliki broj istraživanja iz socijalne psihologije koja su dokazala da ostvarivanje zajedničkog cilja doprinosi približavanju grupa) pitanjem o sudjelovanju mladih u dobrovoljnom radu željelo se istražiti koliko ih je uopšte širilo socijalnu mrežu i doprinosilo osjećaju solidarnosti, što pridonosi socijalnom povjerenju u zajednici. Prema istraživanjima koja govore isključivo o mladima, najveći broj ispitanika (77,9%) nije imao iskustvo volontiranja u proteklih 12 mjeseci. Kada je riječ o iskazivanju prihvaćanja nekih društvenih ili etničkih skupina, iskazani stupanj tolerantnosti prema svima je prosječan, a veoma nizak prema homoseksualnim i romskim obiteljima. Iako se uzroci stanja (ne)povjerenja i socijalne udaljenosti mogu tražiti u društveno-istorijskim uzrocima (ratni sukobi, tranzicija društva, loša socioekonomska situacija, itd.), može se pretpostaviti da za razumijevanje ove pojave među mladima razlozi leže u činjenici duboke podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva, u svakom segmentu.

* Tekst je nastao u sklopu projekta Munja Obuka i Praksa u partnerstvu Munja Inkubatora i Fondacije Friedrich Ebert.

 

 

 

(Visited 1.269 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments