Položaj mladih na selu

26 okt

Autor: Milica Andrijašević

Govoriti o socioekonomskom položaju mladih u BiH je vrlo nezahvalan posao, kada imamo u vidu da je stopa nezaposlenosti veća od 44%, a svaka druga mlada osoba bez zaposlenja. Stopa nezaposlenosti mladih je najveća u Evropi i iznosi 54.3%, što dovodi do određenih društevnih anomalija, prepreka u formiranju porodice i napuštanja zemlje u kojoj su rođeni. Osim toga, 20% ispitanika iz Studije o mladima živi na rubu siromaštva, tj. svako peto domaćinstvo živi od tri konvertibilne marke dnevno, ili narodski rečeno „jedva sastavlja kraj sa krajem“.

I dok u gradovima mladi nemaju šta da rade, čekaju bolje sutra ispijajući litre i litre kafe po debelim hladovinama, na selima nema ko da radi, a imao bi šta. Većina njih bježi sa sela, u potrazi za bilo kakvim poslom, dok im je onaj najpošteniji i najisplativiji baš ispred nosa. Prema podacima iz Popisa stanovništva Bosne i Herecgovine za 1991. (jer koliko smo radni i organizovani već dvije godine nismo u stanju prebrojati rezultate onog iz 2013. godine), u ruralnim područjima je živjelo više od 60% građana BiH, dok se taj broj na osnovu podataka kojim raspolaže FAOSTAT 2008. godine smanjio na 53%, da bi 2013. godine iznosio svega 50%. Na djelu očigledno imamo trend ubrazne deagrarizacije bosankohercgovačkog društva, a na planu sprečavanja iste se ne radi ništa. Nikakvog jasnog plana, projekta, akcije koja bi podsticala mlade ljude da ostanu na selu i pokrenu sopstveni biznis, sopstvenu proizvodnju.

I ono malo mladih ljudi koji imaju hrabrosti i želje da ostanu na kućnom pragu i uhvate se u koštac sa seoskim životom, nemaju mnogo pomoći od države u kojoj živimo i svakodnevno se susreću sa bezbroj problema. Prije svega, mjere za poboljšanje položaja mladih i aktivnosti koji se realizuju u gradu u mnogim oblastima društevnog života, uglavnom ne dotiču mlade u seoskim naseljima. Od malih nogu pa do starosti stanovnici seoskih područja uveliko zaostaju za tokovima modernizacije kojima su stanovnici grada odavno pristupili. Mnoge seoske škole u poslednje vrijeme su zatvorene, jer broj djece nije dovoljan za izvođenje nastave. Osim toga, dodatne aktivnosti nastavnog osoblja škole na poboljšanju uspjeha djece su malo ili nikako zastupljene, mali broj učenika ide na privatne časove, jer roditelji nemaju dovoljne obrazovne kapacitete, ali ni vremena za rad sa djecom. Učenici nemaju gotovo nikakvu podršku u savladavanju nastavnog gradiva i postizanja boljih rezultata, a razlog za neuključivanje u vannastavne aktivnosti u velikoj mjeri su i obaveze koje djeca imaju kod kuće i u porodici. Za razliku od onih iz grada, mladi ljudi na selu svoje slobodno vrijeme najčešće koriste da ispomognu roditelje na njivi, oko stoke i u drugim poslovima.

Kulturnih sadržaja na selima gotovo da nema, dok odlazak u pozorište ili neku filmsku projekciju ponekad organizuju škole. Ovo nas dovodi do zaključka da je jedan od problema i udaljenost kulturnih institucija, nepostojanje sportskih terena i ostalih sadržaja za mlade, ali i nezainteresovanost sredine da poradi na iznalaženju rješenja za druženje i organizovanje podmlatka.

Kao najveći problem mladih u seoskoj sredini može se uočiti alkoholizam, jer nepostoje alternativna mjesta za druženje i zabavu, a i sama sredina ima veliki prag tolerancije na opijanje mladih. Osim toga i nezaposlenost je razlog zbog čega mladi sa sela, kao i nihovi vršnjaci iz grada pribjegavaju alkoholu. Problem mladih nezaposlenih je i slaba informisanost o mogućnostima samozapošljavanja i programima zapošljavanja, slabe uključenosti u programe za podršku nezaposlenim licima, nepovjerenje pema biroima za zapošljavanje.

Međutim, mladi se susreću sa još jednim problemom, koji mi žargonski nazivamo „međugeneracijski jaz“, tj oni imaju problem u komunikaciji sa svojim roditeljima, koji ih ne podržavaju u idejama koje se tiču obrade zemlje ili uključivanja novih pravaca u poljoprivrenoj proizvodnji i ruke su im svezane u nastojanju da nešto promijene. Ali ono što posebno zabrinjava jeste nespremnost i neaktivnost mladih ljudi koji ne nastoje da mijenjaju postojeće stanje, jer kao i svugdje i u svemu postoji raskorak između želje i konkretnog djelovanja. Žele da ostanu da žive i stvaraju na selu, ali su bez incijative, bez konkretnog plana, bez ideje, bez razmišljanja da i sami mogu nešto osmisliti, pokrenuti, samoorganizovati i kao i većina mladih očekuju gotova rješenja koja će im neko (obično svi misle država) servirati na srebrnom tanjiru.

Mladima na selu su potrebni programi i aktivnosti koji bi doveli do promjena i poboljšanja ukupnih uslova u seoskim sredinama, a koje bi im pomogle da budu bolje informisani, da steknu nova znanja i vještine, da ih osnaži i ojača u postizanju ciljeva. Potrebni su im sportski i kulturini sadržaji, organizovanje akcija, druženja, razvoj sredine u kojima žive, u kojima bi mogli da se zaposle i da žive pristojno od svoga rada. Ova promjena, ovaj preokret bi doveo i do oživljavanja bosanskoherecgovačkog sela, ali on zahtijeva i podrazumijeva zajednički rad i mladih, i sredine, i grada, i države i nevladinih organizacija.

Zahtijeva podršku u svim segmentima društevnog života, jer su mladima potrebni koliko znanja i sposobnosti, veći protok informacija, podrška u pokretanju malog biznisa toliko i pomoć u uspostavljanju kvalitetnijeg odnosa sa roditeljima, ali i lokalnom zajednicom.

* Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta Munja Obuka i Praksa u partnerstvu Munja Inkubatora i Fondacije Friedrich Ebert.

(Visited 486 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin