Nezaposlenost mladih u BiH

22 okt

Mladi u Bosni i Hercegovini ne žele ništa više od onoga čime raspolažu njihovi vršnjaci u ekonomski stabilnim i pravno-politički sređenim društvima, a to je kvalitetno obrazovanje, sigurnost i zaposlenje. Njihov animozitet se odnosi na aktualne politike i političare koji uporno agregiraju krizu u Bosni i Hercegovini, umjesto da koristeći ovdašnje, nesporno moguće komparativne prednosti, obezbjeđuju poželjan ambijent življenja. Najkraće kazano, te politike su proizvele velike i brojne probleme u ovom društvu, koji posebno pogađaju mlade osobe. U ovom tekstu razmotrićemo pitanje nezaposlenosti mladih, jednog od najvećih, gorućih problema mladih u Bosni i Hercegovini. Tekst je u cjelosti preuzet iz poglavlja “Mladi u savremenom bosanskohercegovačkom društvu” u okviru Studije o mladima u Bosni i Hercegovini 2014. koju je provela grupa autora sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu uz podršku Friedrich-Ebert-Stiftung (FES).

 

 

Problem nezaposlenosti je alarmirajući u planetarnim razmjerama, a naročito kada je riječ o nezaposlenosti mladih. Prema podacima Svjetske banke u 2013. godini, nezaposlenost mladih u bosanskohercegovačkom društvu dosegnula je čak 58% (Mujanović, 2013), od toga je skoro polovina onih koji prvi put traže posao. U istraživanju koje je realizirano u saradnji Federalnog ministarstva kulture i sporta, te Instituta za razvoj mladih KULT, a čiji su rezultati objavljeni u januaru 2014.godine, situacija je čak i gora u odnosu na navedene pokazatelje, kako u pogledu stope nezaposlenosti, tako i u pogledu broja mladih osoba motiviranih za odlazak iz zemlje. Ilustracije radi, stopa nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini je čak “četiri puta veća” nego u zemljama Evropske unije. Mladi su nezadovoljni i sa obrazovnim sistemom, kao i sa situacijom u nizu drugih djelatnosti.

Problem nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini je, pored ostalog, rezultat pogrešnog provođenja ekonomske tranzicije, odnosno načina reformiranja privrednog sistema koji više liči na obrazac kako se to ne treba činiti, nego na model kako to treba raditi. Nužno je ukazati i na neodgovarajuće obrazovne sadržaje koji su, kao takvi, anahroni za moderne, odnosno savremene razvijene ekonomije. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste činjenica da su u privatizacijskom procesu uništena brojna preduzeća, uključujući i ona koja su na svjetskoj razini bila priznata i za tržišnu ekonomiju dokazano potentna, kao što su UNIS, Energoinvest, Famos, Šipad, Hidrogradnja i mnoga druga. U njima su bile uposlene na stotine hiljada radnika, uključujući mlade i školovane osobe. Naprimjer, Energoinvest je zahvaljujući kreativnom potencijalu vlastitih znanstvenoistraživačkih centara u onom predratnom period prodavao patente (znanje) i to za tadašnje najsofisticiranije tehnologije u Americi i drugim razvijenim zemljama svijeta. Naravno, nije on bio jedini na prostoru Bosne i Hercegovine, odnosno tadašnje Jugoslavije (unutar koje je Bosna i Hercegovina imala status federalne jedinice). Nažalost, uništenju tako prestižnih firmi doprinijeli su i predstavnici međunarodne zajednice koji su snažno involvirani u sva događanja u ovoj zemlji i to ne samo u onom ratnom, već i u ovom postratnom periodu. Naime, njihov stav je bio da firme iz bivših socijalističkih (dogovornih) ekonomija nisu sposobne za djelovanje u tržišnim uvjetima, te da ih, kao takve, treba kroz privatizaciju usitniti, odnosno dozvoliti da nastave djelovati samo pojedini njihovi segmenti. To je bila kardinalna greška, naročito kad je riječ o ovdašnjoj vojnoj, drvnoj i tekstilnoj industriji, proizvodnji hrane, građevinarstvu, kao i u nizu drugih proizvodnih djelatnosti. Na taj način su, bezrazložno i nepovratno, izgubljene stotine hiljada radnih mjesta, a ovdašnje stanovništvo je, uz prethodna ratna razaranja, dodatno pauperizirano. To se izuzetno frustrirajuće prelama na generacijama ovdašnjih mladih ljudi koji su ostali bez mogućnosti zaposlenja, rješavanja svojih egzistencijalno važnih pitanja, preduvjeta za zasnivanje bračnih zajednica, rađanje djece itd. U svemu tome profitirao je samo novoformirani sloj oligarha, koji se naglo i enormno obogatio. Omogućena im je kupovina preduzeća, za nominalne iznose emitiranih vrijednosnih hartija (vaučera, sertifikata…), čija se realna (tržišna) vrijednost kretala ispod simboličnih 5%. Po toj cijeni su ih, dakle legalno, otkupljivali budući, tj. današnji lokalni tajkuni, kao i strani biznismeni. Tako se, zapravo, putem privatizacije, na “zakonit način” prelio ogroman društveni, odnosno državni kapital u privatni posjed i to za veoma malo realnog novčanog pokrića. Uz to, vlasti su tolerirale neispunjavanje preuzetih obaveza kupaca privatiziranih firmi, kako u pogledu novih investicija, tako i u pogledu plaća uposlenicima, izmirenja otpremnina za umirovljenike, poreskih obaveza i tome slično.

Za razliku od zemalja Evropske unije gdje je, primjerice samo u 2012. godini, namjenski obezbijeđeno osam milijardi eura kao poticaj zapošljavanju mladih, u budžetima institucija Bosne i Hercegovine, uključujući oba njena entiteta (FBiH i RS) i svih 10 kantona, te Distrikt Brčko, i to u periodu od 2007. Do 2010. godine, za poboljšanje položaja mladih izdvojeno je svega 14 miliona konvertibilnih maraka (sedam miliona eura). Navedena suma čini jedva 0,05% ukupnih budžetskih sredstava, mada se odnosi na jednu četvrtinu ljudi u ukupnoj populaciji ove zemlje. Konkretnije kazano, izdvajanja su jedva dosegla “dvije konvertibilne marke po glavi mladog čovjeka”. O kakvom se odnosu društva prema mladima radi, također svjedoči podatak da “samo 10% općina u ovoj zemlji ima službenika koji je zadužen za mlade”, te unatoč usvojenim zakonskim obavezama u vezi sa brigom o mladima, svega 47% lokalnih zajednica (općina) ima bilo kakvu strategiju koja se odnosi na mlade, iako se ni te strategije uglavnom ne provode.

Uz izuzetak koji se odnosi na veoma skromno subvencioniranje troškova za zapošljavanje pripravnika, ne samo da je izostao poticaj za zapošljavanje mladih u BiH, njihovo prekvalificiranje, odnosno kontinuiranu edukaciju, nego i olakšice da sami pokrenu neki biznis. Takvim nemarom ih se gura ne samo na odlazak iz ove zemlje, nego i sunovraćuje u kriminalne aktivnosti, gubljenje samopouzdanja, pasiviziranje, prepuštanje depresiji i sl. Istina, u protekloj godini su u entitetskim budžetima izdvojena, manje-više simbolična sredstva za poticaj zapošljavanja mladih, na koja je apliciralo nekoliko stotina poslodavaca, od kojih je jedva polovica ispunjavala zadane kriterije. Ta sredstva su uglavnom bila namijenjena za subvencioniranje poslovnog prostora, registriranje firmi, izradu biznis plana, za neke vrste tehničke pomoći i sl.

“Studija o mladima u Bosni i Hercegovini 2014”; grupa autora; Friedrich-Ebert-Stiftung (FES) i Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

Poglavlje “Mladi u savremenom bosanskohercegovačkom društvu” str. 15-18

(Visited 4.047 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin