Nejra & Sabrina: Želimo ispričati priče o uspješnim i jakim ženama!

3 okt

Redateljke Nejra Latić-Hulusić i Sabrina Begović-Ćorić kroz umjetnost svog posla nastoje učiniti svijet ljepšim mjestom ukazujući na probleme u društvu i inspirirajući ljude na promjenu ka boljem. Prije pet godina osnovale su Udruženje HAVA Sarajevo, a glavni cilj udruženja je afirmacija žena kroz umjetnost i kulturu. Uspješno, pet godina, potvrđuju i doprinose promjenama pogrešnog obrasca razmišljanja, što je i dokaz od kolike je važnosti da smo jedni drugima podrška i da pružamo šanse kako bismo kao pojedinci i kao društvo napredovali. Protiv stereotipa se možemo boriti samo dajući primjere nestereotipnog kroz vlastiti primjer i kroz vlastiti kreativni izričaj, baš kao što to Nejra i Sabrina čine, nadajući se da će biti inspiracija generacijama koje dolaze. Jer priče o uspješnim i jakim ženama jesu inspiracija.


Udruženje Hava jedno je od rijetkih angažovanih tijela po pitanju afirmacije žena kroz umjetnost. Kako ono može poslužiti kao primjer ostalima?

Sabrina_Naše kolegice koje su prije nas krčile puteve po pitanju afirmacije žena kroz djelovanje umjetnosti i kulture bile su inspiracija da pokrenemo HAVA Sarajevo i nadamo se da ćemo na isti način i mi biti inspiracija mlađim kolegicama i generacijama koje tek dolaze. Neophodno je da umjetnička djela tretiraju pitanje položaja žene na našim prostorima, jer je mnogo aspekata koje je neophodno unaprijediti kako bismo došli svi skupa na pristojan nivo jednakopravnosti spolova.

Udruženje ove godine slavi peti rođendan, koliko ste zadovoljni onim što ste u tom periodu postigle?

Nejra_Nekako smo obje iznanađene da je naša studentska maštarija postala stvarnost i da HAVA Sarajevo slavi ove godine peti rođendan. Bilo je teško, bilo je odustajanja, vraćanja i svih onih dječijih bolesti koje može imati nešto staro pet godina. Međutim, mi, kao redateljke smo trenirane da učimo cijeli život iz svakog projekta i poslije svake krize smo ustajale pametnije i jače. Nedavno smo pokrenuli stranicu hava.ba i kad smo vidjele koliko smo zapravo važnih projekata napravile bile smo ponosne do neba, na sebe i na prijatelje koji su bili uz nas što na pojedinačnim projektima, što onih koji nas podržavaju u cjelokupnoj misiji HAVA-e.

Ono što Vas je privuklo ovom pozivu i koliko je zahtjevan posao redateljice?

Sabrina_ Redateljskom poslu me privuklo to što kroz istraživanja, snimanja i procese nastanka filma ili predstave imamo privilegiju da uđemo na razna mjesta koja u svakodnevnom životu nisu dostupna, ali i da kroz materijaliziranje nekih nesvakodnevnih prostora i prošlih vremena budemo tamo gdje ni sa jednim drugim poslom ne bismo imali pristup. Pored privilegija ovaj posao nosi i mnogo odgovornosti prema onome što u našim filmovima i predstavama govorimo našoj publici.

Inspiraciju i energiju crpite iz?

Nejra_Ovo je stresan i naporan posao i ne može se raditi bez ogromnih izvora ljubavi prema poslu i prema ljudima. Iako je u jednu ruku ovo i samo zanat od kojeg mi donosimo hljeb kući, naša inspiracija je svaki dan da činimo svijet ljepšim mjestom ukazujući na probleme u društvu i inspirirajući ljude na promjenu ka boljem. Kad vam je to misija, posebno u Bosni i Hercegovini, ne nedostaje inspiracije.

Koliko je zahvalno baviti se ovim poslom, posebno na našim prostorima, koliko to truda, odricanja i volje traži?

Sabrina_ Redateljski posao nije nešto što se može raditi u određenom radnom vremenu nakon kojeg brige ostavljamo na poslu, to je više stil života. To je definitivno način života koji na našim prostorima nije naročito popularan, zahtjeva posvećenost i neprestani rad, učenje, tako da je neophodno imati dovoljno ljubavi i volje da bi radili redateljski posao.

Kakav je status žena umjetnica u BiH?

Nejra_ Mislim da su u umjetnosti, posebno u režiji, Bosanke i Hercegovke izborile svoje mjesto. Kažem izborile, jer ni naše starije i uspješnije kolegice nije dočekao med i mlijeko na ovom putu, tu je potrebna snaga i strpljenje da se svakodnevno boriš i ispravljaš stvari, od najbanalnijih – tipa da smo mi redateljke, a ne redatelji. Takve stvari ljudi ne shvataju dok jednom na odjavnoj špici emisije slučajno ne potpišeš kolegu pod video mikserica i onda takvu grešku svi primjete. To su banalne stvari, ozbiljne su one u odnosu na koji se i danas pregovara sa ženama o novcu i poslu, posebno u režiji jer je to i teamleading posao pored toga što je umjetnost. Naravno, ima tu i još jedna ne tako banalna stvar, a to je naša mahala, pa me nisu jednom pitali: Znaju li tebi, sine, roditelji kakvim se poslom baviš? No, borimo se i kao jedinke svakodnevno i kao HAVA kojoj je cilj forsirati priče o uspješnim i jakim ženama.

U kakvom se položaju nalaze žene u današnjem društvu, koliko možemo biti snažne i koliko možemo postići?

Nejra_ Sve što se zacrta može se i ostvariti. Naravno, sada tu postoji razilaženje želja i mogućnosti, ambicija i sposobnosti, ali je ključ uspjeha znati izbalansirati stvari. To ne smije da ima veze sa tim da li je neko muško ili žensko, nikada. Bojim se da naše savremene sugrađanke, čast izuzecima naravno, ne postavljaju ambicije dovoljno visoko i zadovoljavaju se prosjekom. Rijetke su one koje su spremne u svom poslu ići do kraja. Žene moraju naučiti da podržavaju jedna drugu, a ne neke od njih biti posljednji bedemi patrijarhalizma. Ono što sam primjetila je da žene danas često forsiraju majčinstvo do mjere do koje je to postala jedina svrha postojanja i opravdanje za sve. Sabrina ima dvije, a ja jednu djevojčicu i uvjeravam vas da Sabrinine Hatidža, Dalila i moja Hava ne znaju šta su hrenovke i supe iz kese i da vrijeme koje provodimo sa njima je prije svega kvalitetno i ne zasniva se na gledanju televizije dok se boje ne rastope.

Ustaljeni stereotipi su blokada za razvoj zdravog društva, kako se boriti protiv njih?

Sabrina_ Protiv stereotipa se možemo boriti samo dajući primjere nestereotipnog kroz vlastiti primjer i kroz vlastiti kreativni izričaj, sve drugo je borba sa vjetrenjačama. Priča o ženama koje nose hidžab u savremenom svijetu ima mnogo konotacija koje su zasnovane na stereotipima tako da se mi u filmu Under the Cover obraćamo sa pričom o onim ženama koje ruše ustaljene stereotipe.

Zašto je ukazivanje na problem, u mnogim sredinama postao problem?

Nejra_ Niko ne voli da sluša negativne kritike o sebi. A, svi smo mi dijelom doprinijeli stvaranju nekih problema ili loših navika u društvu. Neki od nas ih direktno proizvode, a neki šute i ne rade ništa, pa je ukazivanje na probleme u društvu zapravo udaranje na savjest pojedinca. Jer društvo nije neka apstraktna imenica, to je samo skupina različitih jedinki. Svako društvo teško trpi kritiku i to je normalno. Problem je što je ovdje postalo riskantno u jednom momentu kritikovati vladajuću elitu. Iako nam to kao umjetnicima treba da bude u opisu radnog mjesta, bojim se da mnogi šute i priklanjaju se ovim ili onim klanovima ili prosto se bave nerelevantim stvarima iz straha da ne izgube hljeb. Ono što je dobra vijest je da, sve što ovdje važi, ne važi čim se pređe granica, tamo si opet redatelj/ka i tamo se cijeni samo rad, a ne politička opredjeljenost.

Koliko nas strasti mogu održavati u životu?

Nejra/Sabrina_Bez strasti samo preživljavamo, živjeti znači biti strastven. Tako je to u poslu, u ljubavi … Može se preživljavati od fondova i novca, ali ne znači da će se tim novcem napraviti ikada djelo vrijedno spomena.

Gdje su danas mir, tolerancija, poštovanje i jednakost?

Nejra_Na papirima. Ove četiri riječi danas ćete naći na svakom plakatu, skupštinskom proglasu, obraćanjima političara u vrijeme svih vjerskih praznika, svuda samo ne u praksi. Bojim se da su ove četiri riječi nestale. Negdje nam je otišla i pristojnost, umjerenost i znatiželja.

Talenata imamo, prilika ne baš mnogo, imamo li budućnosti ukoliko se ne pokrenemo, ukoliko u svijetu mržnje koja se plasira ne povratimo iskre ljubavi?

Sabrina_ Ovo pitanje bih mogla razdvojiti na dva pitanja jer u ovome što je pitanje prilika za mlade talente iskre ljubavi su tek floskula, tu je mnogo važniji predan i iscrpan rad nego pojam tako apstraktan kao ljubav. Mnogo je slučajeva gdje susrećemo mlade koji bi da žive samo od ljubavi, pogotovo one iz roditeljskih novčanika. Sa druge strane ljubav koja prkosi mržnji koja nam se svakodnevno plasira kroz medije je neophodna za opstanak na svakodnevnoj bazi. Tu nalazim odgovornost umjetnika i umjetnica da upućuju na ono što je, pored sveg zla koje vidimo u medijima, još uvijek lijepo i humano na ovom svijetu.

Ono što vrlo često nedostaje nije nedostatak ideja, već volja da se ideje realizuju. Kod Vas ne vidimo taj nedostatak, šta nam novo spremate?

Nejra_ Nama je dugo na HAVA Facebook stranici pod odjeljkom “misija” pisalo “nemoguće”. Mi živimo od svojih ideja, dobre ideje koje nisu realizovane su prosto loš menadžemnt u našem poslu. To je kao bacanje sadnica bez razloga. Prije svega, na ljeto planiramo premijeru našeg prvog dugometražnog dokumentarnog filma Under the Cover. U predprodukciji je i Sabrinin kratki igrani film Pivac, po scenariju Meline Alagić. Produciramo dugometražni i dokumentarni film Nedžada Begovića Još samo da otkinem uho. U pregovorima smo sa učesnicima za još dva dokumentarna filma. Ja sam u nekom procesu dorađivanja scenarija za HAVA-in prvi dugometražni igrani film, ali to je dugoročni plan. Uglavnom, u svakom trenutku imamo bar dva sigurna i još tri potencijalna projekta za koje se svakodnevno borimo da izađu iz glave na platno ili scenu bilo u uvjetima sa normalnim budžetom ili sa malim budžetom i puno usluga prijatelja koji nam daju svoje vrijeme i vještine.

Fbl.ba

(Visited 136 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments