Ne, neću ostati u Norveškoj i ne, nisam sišla s uma

14 maj

Polako prolazi osmi mjesec mog boravka u Norveškoj, a imam pregaziti još nešto više od dva mjeseca. Odavno se dalo naslutiti kako ću tada prekinuti svaku vezu sa ‘zemljom blagostanja‘, kako ovu skandinavsku državu oslovljava veći dio moje obitelj, poznanika i ostatak Balkana. Mnogi će se zapitati, ili se već pitaju, zašto se pobogu vraćam u Hrvatsku pa je došlo vrijeme da argumentima potkrijepim svoju odluku i dokažem kako nisam sišla s uma.

Previše puta sam se u životu susrela s citatom: ‘Možda ti imaš više škole od mene, ali ja imam više životnog iskustva‘. Pogotovo učestalo su mi te riječi upućivali otac, majka i djedovi dodajući kako je to životno iskustvo puno važnije od svih mojih knjiga. No sigurna sam da ste se i vi naslušali ovakvih i sličnih izjava. E pa ovaj put sam se pobrinula da svoje riječi mogu potvrditi tim famoznim iskustvom na koje se stariji članovi moje obitelji, ali i drugi poznanici konstantno pozivaju.

Možda ste uočili na naslovnici ovog bloga stoji citat Williama Hazlitta: ‘O putu saznaš više kada jednom njime prođeš nego iz svih opisa i uputa na svijetu‘, pa evo što sam to saznala o Norveškoj, a da nisam pročitala u knjigama.

Zemlja blagostanja, ali ne zadugo

‘Norveška je zemlja blagostanja, sine gledaj da tamo ostaneš’, poručio mi je otac na odlasku. Nije pogriješio, zna on kojeg sam spola, ali su u Bosni svi sinovi (pogotovo ako imaš tu nesreću da si napravio samo kćeri). Nije pogriješio ni u dijelu s blagostanjem u Norveškoj, ali postoji tu kvaka koju nije znao. Ništa čudno, vjerojatni ne bih ni ja nikad saznala da nisam provela ovoliko vremena u obećanoj zemlji.

Istina, pronaći posao u Norveškoj puno je lakše nego u Hrvatskoj (no svejedno najčešće moraš imati vezu), ili da ne spominjem u BiH. Istina je i da su plaće neusporedivo veće od naših, bilo da si čistač, učitelj ili liječnik ili pravnik. Postotak nezaposlenih trenutno je nešto manji od pet posto, ali brojka konstantno raste zbog čega su Norvežani u velikom strahu.

Prvo sam se nasmijala kad sam čula da strahuju zbog, u odnosu na nas, zanemarivog broja nezaposlenih, no sad mi je sve puno jasnije pa i vama mogu objasniti.

Prije 60-ak godina Norveška je bila siromašna država čije je stanovništvo preživljavalo jedući ribu i krumpir, no krajem Drugog svjetskog rata gospodarstvo se počelo kretati uzlaznom putanjom. Ranih 70-ih godina upala im sejekira u med, ili u ovom slučaju u naftu, zbog čega se danas nalaze u društvu najbogatijih zemalja svijeta. Dakle sreća da pronađu naftu je jedini razlog zbog kojeg na svakom koraku možemo pročitati da se u Norveškoj najbolje živi, radi, obrazuje…

U kratkom vremenu Norvežani su se transformirali u razmažene, ohole i lijene bogataše ponosne na reputaciju koju su stekli zahvaljujući crnom zlatu. E sad da se vratim na onaj strah o rastu nezaposlenih.

Kao što znate, crpilišta nafte ne traju vječno, a Norveška ima zaliha možda za još nekih 50-ak godina. Jug zemlje praktički ovisi jedino o nafti, a kako se crpilišta lagano zatvaraju, ljudi ostaju bez posla. Stariji i realni Norvežani su svjesni svojih radnih navika i nekompetentnih nadolazećih generacija koje uživaju u luksuzu pa priznaju da su u velikom strahu od budućnosti.

Uskoro ćemo ostati bez nafte, a ne volimo raditi. Tko će nas onda spasiti? Problem je što smo se brzo naviknuli na život na visokoj nozi, no što će biti kad ostanemo bez toga? Djecu odgajamo u stilu da su iznad svih i da im ne treba bolje obrazovanje jer su bogati. Sve je to loše, ali malo tko vidi problem, iskreno mi se izjadao profesor s kojim sam radila na foto projektu u jednoj od škola u Narviku.

(Ne)radne navike

Spomenula sam radne navike Norvežana, no ima se tu još pokoja riječ dodati.

Uvijek sam se smijala i sprdala s tradicijom spajanja neradnih dana i izmišljenih praznika po BiH i Hrvatskoj, no sad vidim da smo mi još i dobri kako to rade Norvežani. Kad vidite kalendar službenih praznika, ništa čudno, no u praksi svako malo naiđete na ‘duge vikende’ (spajanje srijede ili četvrtka sa subotom i nedjeljom), praznik zbog pojave sunca, zbog prvog, petog, desetog ili zadnjeg dana snijega i slično. A da i ne govorim kako za Božić i Uskrs nitko ništa ne radi desetak ili 15 dana.

Svaki put kad moramo organizirati nekakav event, koordinator našeg projekta nam izlista pet-šest praznika u tom mjesecu koje moramo izbjegavati.

Dosta o neradnim danima, sad ću oplesti po radnima. Norvežani prosječno u tjednu rade 37,5 sati, no opet se ne podudara napisano na papiru i sprovedeno u praksi. Jednog utorka upitala sam jednog od koordinatora iz organizacije je li obavio nešto što sam ga tražila još u četvrtak, a odgovor koji sam dobila bio je: ‘Znaš imam i ja vikend’. Što dalje objašnjavati. Potom nam je otkrio kako želi živjeti i raditi u Njemačkoj, na što smo se Austrijanac i ja opalili smijati. Zašto? Pa ista stvar nam je prošla kroz glavu te smo mu objasnili – nek se drži Norveške jer s takvim radnim navikama nema teorije da opstane u Njemačkoj.

Kad pričate s Norvežanima o poslu, svi su pod stresom, pod prevelikim pritiskom i u depresiji. Uzmete li u obzir da si godišnje priušte bar dva-tri putovanja, koliko rade i kolike plaće imaju, zapitate se tko je tu lud. No depresivno stanje potpuno razumijem i za to krivim njihov mentalitet. Dovoljno je da kažem kako sam u zadnjih osam mjeseci vidjela dva puta da se netko od srca nasmijao.

Ksenofobni Norvežani

Sad se možda pitate zašto se brinem oko nečega što će se dogoditi za pola desetljeća ili više. Ma nisu ovo jedini razlozi zbog kojih ne želim ostati u Norveškoj. Zadnji i najvažniji razlog su Norvežani.

Neki dan me upitao vlasnik skijališta jesam li pronašla kakvog dečka zbog kojeg bi ostala u njegovoj domovini. Moja reakcija je bila, doduše ishitrena, ali iskrena, ‘nisam, ne daj bože’. Nije mu bilo svejedno kad sam to rekla, ali ne može on shvatiti da bi za mene najveća kazna bila provesti život s nekim kome ne mogu znati kad je sretan, tužan, ljut, jesam li nešto krivo napravila, kad se trebam ili smijem nasmijati i slično. Čast izuzecima, ali još na takve naišla nisam.

S druge strane, ovdje si i uvijek ćeš biti autsajder. Reći ćete, kao i u svakoj drugoj zemlji, ali ovdje je to još izraženije zbog tog osjećaja više važnosti. Dok ih prati glas tolerantnih ljudi otvorena uma, ustvari su jako ksenofobni i zatvoreni. Sagledavši sve ovo, nas petero volontera odlučilo se vratiti svojim zemljama i tamo okušati sreću. Ljudi se u Narviku, pa i iz naše organizacije, čude jer smo prva generacija od koje baš nitko neće ostati u Norveškoj. Kao da smo im opalili šamar posred lica, no zašto su prijašnje generacije ostajale? Radilo se o Armencima, Ukrajincima, Srbima… mladim ljudima koji su se namučili oko vize i nisu htjeli prokockati šansu za boljim životom.

Možda ćemo promijeniti mišljenje te se jednog dana vratiti. Možda ćemo požaliti što smo napustili obećanu zemlju. Tko će ga znati, no za sad smo sigurni da ne želimo provesti najbolje godine svog života u izoliranoj, hladnoj i distanciranoj Norveškoj.

Saranjepomapi.com

(Visited 3.754 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments