Mohadžir

11 dec

More je tog jutra bilo tiho, pomalo bezbrižno, ali blistavo i sjajno za njegove oči i obećavajuće čisto za njegovu dušu. Krenuli su u rano svitanje u nadi da će narednog dana dotaći kopno kada sve duše preko obale budu u dubokom snu. Kada je stegnuo tijelo svoga sina, ono je bilo toplo poput zemlje ugrijane i uzavrele od sunca.Kiše nije bilo mjesecima, s neba su dolijetali samo meci i granate praćene udarcima detonacije. Ta muzika bila je hrana za duše odmetnika i zlih duhova koji su opsjedali njegovu zemlju već već nekoliko godina. Ni ptice više ne prelijeću preko puste površine Damaskusa, a oronule zgrade njegovih vječnih zidina udomiše tugu koja se zavukla poput hladnoće u kosti. Stezao je sve čvršće Ajlanove male kosti dok je držao za ruku Galipa. Rehan je gledala zamišljeno u daljinu. Mogao je da vidi u njenim očima nemir dok je posmatrala talase. Njegovo sanjaranje prekide glas čovjeka najtamnijih očiju na svijetu koje skrivaše istovremeno tugu i prezir. „Abdulah Kurdi“, uzvikaše on.

Ušli su sve troje u čamac, dok su se doline oko njih pušile od paljbe što je zvonila cijelu prijašnju noć. Brinuo se da Ajlan neće moći odspavati jer je buka bila nepodnošljiva. Baš kao zvona nekadašnje male crkve. Morao je stalno opominjati Galipa da se ne približava njenim skutama. Dolazili su ljudi svakakvog kova oko njenih hladnih zidina. A sada dok je napuštao obalu posmatrao je njeno rasuto kamenje i prisjećao se riječi prekora upućenih sinu. Svih lekcija o važnosti poniznosti u životu pred drugima i drugačijima, poštovanju onih koji poštovaše drugoga Boga, ali i smirenosti kada se od istih takvih dobija nepravda, bol, patnja i poniženje. Poželio je da je više o tome razgovarao sa Galipom. Sada je posmatrao njegov izgubljene ruke koje su tražile majku.

Strah od svakodnevnice i borba za preživljavanje oduzimale su mu vrijeme potrebno koje bi radije proveo sa svojim potomcima. Bilo je previše brige o nabavci hrane koje je bilo sve manje u opkoljenim mjestima. Voda, mrke otrovne boje i sumnjivog mirisa tekla je gradskim ulicama. Čudna vremena puna nepovjerenja pohodila su godine njihovih  života. Svaki dan Rehan je ostavljala dijelove teško zarađenog blaga za izlaz iz zatvora zvanog glad, nasilje i strah. Da nije bilo veza sa rođacima preko dalekog okeana, nemir i nemoć bi skončali snagu njegovog srca, ali zbog tih malih ručica koja su opkoljavala njegovo tijelo želio je da nastavi borbu.

Ona istinska borba tekla je daleko iza njegovih leđa dok je napuštao domovinu. Čamac se ljuljao silovito i to ga je podsjetilo na momenat kada je njegov sin Ajlan prvi put doživio zemljotres. Bilo je to nešto najstrašnije za dječaka.Dotrčao je do oca i brzinom svjetlosti se bacio u njegovo naručje. Sada, dok je dječak još spavao na njegovim ramenima, zapitao se da li može da osjeti valove kako nose čamac u daljinu i šta se zbiva u toj maloj glavi dok naboj u vazduhu postaje debeo poput žice.

Energija među ljudima izbijala je na površinu sa svakim satom pređene površine. Iako bijaše na otvorenom moru, činilo se kao da je vazduha sve manje. Rehan se držala za prsa jer čamac odista bijaše prepunjen ljudima iz svih dijelova zemlje. Neki od njih su se približili jedni drugima čvršće kako bi suzbili hladne naboje vazduha koji je šibao njihove obraze. Ljudi bijahu zbijeni poput komada drveća koje je Abdulaha podsjetilo na prijašnju jesen kada su on i Rehan skupljali drveće oko njihove kuće da bi mogli zagrijati prostorije, pripraviti hranu i destilovati vodu. Bili su to ostaci spaljenih stabala, komadi ugljenisanog drveta.  Bila je to vatra gnjevi i zla koje je brisalo sve ispred sebe. Dok su vatra i nagon za borbom tinjali u njegovom pogledu, vidik mu zakloni jedno tijelo koje se izdiglo iz čamca. Čovjek je  malim durbinom posmatrao obale domovine koje su bile sve dalje od njega i u kratkoj tišini ispali u nebo crveni signal. Pucanj uznemiri ljude koji su pognutih glava sjedili u čamcu. Dok se spuštao da sjedne čovjek otkri skute duge maslinaste jakne kakvu nose vojnici i Abdulah ugleda ono što je samo rijetko oko moglo da prepozna. Bio je to pištolj srebrnog odsjaja i izrezbarenih rubova na kojima su bile urezane riječi na starome jeziku koji su još  samo rijetki poznavali. Da je ko od njih podignuo glavu i pogledao odsjaj oružja, u mislima bi podijelio podjednaku nelagodu i strah koju je on sada osjećao shvativši da se u čamcu  sa njegovom porodicom nalaze sumnjivi ljudi.

Nazivali su ih graničarima, pozivali su ljude u borbu u ime nebeskog života. Nudili su različite privilegije onima koji bi bili spremni za čast sebe i svoje porodice. Nije htio priznati da su ga privlačile ponude tih sumornih ljudi, a dobro je znao da ga samo ljubav prema najbližima odvratila od namjere da im se priduži. Utonuvši u razmišljanja nije primjetio da se čamac otisnuo na otvoreno more i da je jedrio brzinom zvuka preko pučine. Začuo se plač malog djeteta i on se okrenuo ali stisnut rukama i tijelima drugih oko sebe nije mogao vidjeti malo biće. I ono mora da je osjetilo strah na otvorenom moru. Plač djeteta je imao težinu svakodnevnice i isti zvuk probudiše Ajlana iz dubokog sna.

Dječak ga je gledao dubokim crnim očima u kojim je on vidio kako se bezbrižan sjaj dječijih snova i nadanja gubi u noćnoj tmini, jer nebo prekriše tamni oblaci što su nagovještavali oluju i kišu. Pokušao je pronaći Rehan i Galipa ali ljude je noć uznemirila i za njega je sa dječakom u naručju, bilo nemoguće da se pomjeri. Sati su prolazili sporo poput godina, bilo je teško procjeniti koliko su se primakli obali. Neki  ljudi su ljutito uzvikivali,drugi plakali, djeca su vrištala, a Ajlan je sjedio tiho, spustio ga je pokraj sebei i zajedno su posmatrali talase koji su bjelesali oko čamca. Nije ništa progovorio tokom puta, ali njegova ćutnja govorila je više od svega. Parala je vazduh jednako jako kao i oluja koja je tutnjala cijelu noć.

Talasi postadoše siloviti dok je Mediteran pričao svoju priču. Vidjela je ta v oda hiljade čamaca koji su se otisnuli od obale, prenijela je hiljade glasova, nepročitanih pogleda, stegnutih ruku i izgubljenih nada. U svoje dubine, primio je Mediteran hiljade duša i smjestio bezbroj predmeta.  Dok je gledao površinu mora učinilo mu se da može vidjeti hiljade svijeća kako gore na površini za duše vojnika svjetlosti i tame koji su se otisnuli ka boljim vremenima. Shvatio je ubrzo da su to odsjajli naselja koje se ocrtavalo u daljini.

Pokrenuti uzbuđenjem ljudi su ustajali sa čamca da bliže vide te prelijepe rastvore boja koje su se ocrtavale na površini. Njihova igra stvarala je toplinu u srcima svih ljudi i budila nadu da ih na obali čeka budućnost koja jednakih boja. Od siline ljudi koji su se kretali po čamcu, Abdulah osjeti tupi udar u glavu i okus slane vode u ustima. Prostor i vrijeme izgubiše koordinate i Ajlanova ruka na trenutak nestade. Prvo što je osjetio kada se probudio bio  je pritisak naduvanog dušeka oko svojih rebara i ruke ljudi koji su ga povlačili na rub čamca. Bili su  to stranci, nije razumio njihov jezik. Čamac je pristigao i ljudi su ga izvlačili na obalu. Čim je kročio na plažu, Abdulah je počeo dozivati ženu i sinove, ali se niko nije odazivao.  Čuo je samo plač i bolne krikove.

U tami je vidio kako more na obalu donosi gomilu tijela. U pomrčni ispresijecanoj svjetlima koja su dopirala iz naselja izgledala su kao nasukane morske životinje.  Negdje između vode koja je nadirala i svjetlucave plaže majušno tijelo jednoga dječaka je željelo nazad u more. Krik Abdulaha nadjačao je zvuk života…

Ova kratka priča je posvećen dječaku koji se zvao Aliyan Kurdi i koji se zajedno sa svojom majkom Rehan i bratom Galipom uputio u čamcu preko voda Mediterana do obale Turske i tu tragično utopio zajedno sa majkom i bratom. Otac Abdulah je preživio. Slika utopljenog dječaka je obišla cijeli svijet.

*Mohadžir: arapska riječ za imigranta/izbjeglicu. Tokom vijekova riječ je upotrebljavana za muslimanske etničke grupe koje su u bijegu od ratova u svim dijelovima svijeta.

 

Autorica: Zvijezdana Marković

Zvijezdana je aktivistica za ljudska prava, pravnica, blogerka iz Banja Luke. Svoj angažman u civilnom sektoru započela je 2009. godine učešćem na Youth Leadership programu u Salemu (Oregon, SAD), gdje je učila o retorici i debati. Od 2010. godine je aktivna u nevladinom sektoru BiH, gdje je radila kao multiplikatorica Fonda za Omladinske projekte na odabiru i monitoringu omladinskih projekata iz ruralnih sredina BiH, te nakon toga kao projektna menadžerica Omladinske Novinske Asocijacije na temu slobodno medijskog prostora za mlade. 2013. godine je učestvovala na Erasmus program razmjene studenata/ica u Grazu (Austrija) iz oblasti međunarodnih ljudskih prava. Autorica je mnogih članaka i pravnih publikacija, gdje je između ostalih obrađivala teme ustavnih reformi i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. Trenutno zaposlena u Fondaciji Udružene Žene Banja Luka gdje je fokus njenog djelovanja besplatna pravna pomoć u cilju olakšavanja pristupu sudu ženama žrtavama rodno zasnovanog nasilja, a radi i kao pravna istraživačica za međunarodnu pravničku platformu Lawyr.it.

(Visited 154 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin