U okviru kampanje MLADI FARMERI bio je otvoren poziv za mlade (od 16 do 30 godina) na temu Najbolja priča o mladima u agrobiznisu u organizaciji MUNJA Inkubatora i podrške programa Prilika Plus. Pored toga više informacija o temi mladi u agrobiznisu možete pratiti i na www.hocu.ba/mladifarmeri.
U nastavku vam donosimo rad, koji je stigao na našu adresu, u svrhu konkurisanja na već spomenutom takmičenju. Iako nije osvojio neko od prvih 5 nagrađenih mjesta, rad je itekako kvalitetan. Stoga, imate čast pročitati predivan rad Nataše Tomić. Uživajte!
‘Zdrava hrana Kula’: Spoj mladosti i tradicije
Ivana, Danko i David Čegar su pravi primjer činjenice da mladi ne moraju sreću tražiti u inostranstvu, već da se uz malo truda i rada može uspjeti i ovdje. Nakon što su u naslijeđe od djeda dobili zemlju u okolini Banja Luke, ovo troje mladih je odlučilo da se počne baviti organskom proizvodnjom.
Primjer su oni i činjenice da u vremenu sve većeg odseljavanja mladih sa ovih područja i sve većeg i češćeg izumiranja sela, još uvijek postoje oni koji se odlučuju da svoj život nastave ovdje a da budućnost posvete bavljenju poljoprivredom i proizvodnji zdrave i kvalitetne hrane. Proizvodnju namijenjenu prvenstveno za vlastite potrebe su proširili te odlučili i da jedan dio ponude tržištu pod nazivom ‘Zdrava hrana Kula’.
Čegarovi uglavnom proizvode gotove proizvode i to u ograničenim količinama. Kako je njihovo imanje u potpunosti u skladu sa prirodom, Ivana, Danko i David prate prirodno dozrijevanje pa prerađuju ono što je u tom trenutku pristiglo, pa zavisno od roda zavisi i količina proizvoda koji će prodati jer na tržište plasiraju samo višak. Ljeti u ponudi imaju sok od ruže, a trenutno se kod njih može kupiti sok od maline i jagode, pekmez od šljive, maline i jagode. Najavljuju i ajvar, pekmez od šipka i dunje, slatko od dunje te kukuruzno i heljdino brašno. Hobi koji su pretvorili u posao Čegarovi ne bi uspjeli bez upornosti i požrtvovanosti a tajnom uspjeha bavljenja u poljoprivredi smatraju kreiranje povjerenja sa kupcima.
Poljoprivredom ste se počeli baviti na porodičnom imanju u blizi Banja Luke. Prisjetite se svojih početaka. Šta je najviše uticalo na odluku da započnete organsku poljoprivrednu proizvodnju?
Ivana: Moram da kažem da to nije bila neka iznenadna odluka. Način proizvodnje koji smo mi izabrali je jednostavno prirodan slijed onoga čime su se naši preci bavili unazad godinama, mogu se odvažiti pa reći i vijekovima. Zemljište je uvijek bilo izvor hrane i na našu sreću kroz godine i modernizaciju nije se izgubila ta osnova zdravog i kvalitetnog uzgoja koji se prenosio generacijama. Mi živimo u gradu, ali smo svakako bili vezani za selo, babu i đeda i za sve te seoske poslove, a evo već petnaestak godina kako su roditelji preuzeli na sebe brigu o bašti, voćnjaku i uzgoju. Nas je troje djece, i uz njih smo učili, pomagali koliko smo mogli, a eto odrastanjem smo se više angažovali i preuzimamo sve više obaveza na sebe. Ono što su nam usadili je da je takav način uzgoja ispravan, uz prirodne uslove, sunce, zemljište, vodu i ljubav prema prirodi, biljkama i životinjama. I kada je način vaspitanja takav, teško da nas je neko mogao ubijediti da se bavimo poljoprivredom na bilo koji drugi način.
A na drugu stranu zašto uopšte uzgajati, upravo da bismo bili sigurni u hranu koju jedemo. Naravno da ne možemo proizvesti sve što nam treba, mnogo toga za svoju ishranu i kupujemo. Ali sigurnost koju daje ukusna i kvalitetna hrana, a i zadovoljstvo jer ste je stvorili svojim rukama je nemjerljiva, pa i kada nije sve naše, mnogo znači , nego da istu tu hranu moramo kupiti, a iz ko zna kojih izvora i uslova je stigla. A kada smo počeli stvarati veće količine nego što su našoj porodici potrebne, odlučili smo da taj višak usmjerimo i ka drugim, poznatim i nepoznatim ljudima. Zašto da ne, omogućiti i drugima da uživaju u proizvodima našeg rada, a uz to dati i doprinos kućnom budžetu.
Postoji li određena tajna uspijeha u poljoprivredi i u preduzetništvu generalno?
Ivana: Postoji, ali možda i nije tajna. Upornost, istrajnost, požrtvovanje, mnogo vremena usmjerenog na kvalitetan rad, izdržljivost, i iskrenost prema sebi, i okolini koja je kupac vaših proizvoda. Jer bez svega toga, sistem rada se brzo ruši, ako ga uopšte i uspijete uspostaviti na lošim osnovama. Poljoprivreda zahtijeva mnogo posvećenosti, brige za kulture i osjećaja za njihove potrebe. Takođe i mnogo učenja, i usavršavanja, a u isto vrijeme očuvanja tradicionalnih, kvalitetnih i ispravnih, vrijednosti i znanja.
Poljoprivredna proizvodnja među mladima nije popularna i mladi se rijetko odlučuju baviti njome. Sa kakvim se preprekama i problemima susreću mladi farmeri i svi oni koji se njom ipak odluče baviti?
Ivana: Koliko god da je jedna lijepa grana koja je od pamtivijeka vezana za čovjekov rad, toliko je i teška. Danas je sve više mehanizacije koja ubrzava, pospješuje i donekle olakšava proizvodnju, ali još uvijek zahtijeva mnogo rada, truda i vremena. A svjedoci smo da je život danas brz, užurban, i ljudi svakako , pogotovo mladi žele nekako sve i odmah, a po mogućnosti da se ne namuče za to mnogo. Naravno govorim o jednom globalnom fenomenu, ali svakako ne generalizujem.
Sa druge strane mladi u našoj državi, oni koji su vrijedni i koji žele da rade nailaze na mnoge prepreke sa kojima se jako teško izboriti.
Evo primjera naše realnosti. Od prevara pri samom startu gdje im razne organizacije ili čak institucije garantuju zdrav sadni materijal, pa ne bude, ili pomoć , pa je poslije ne pruže, pa svih ostalih prepreka u samom procesu, i na kraju dolazimo do zagarantovanog otkupa, gdje se opet neko ko je to trebao da radi, prosto povuče.
Ili države koja ima silna prirodna bogatstva, velike površine koje se mogu itekako iskoristiti i usmjeriti za proizvodnju hrane, a reklo bi se ne radi mnogo, gotovo ništa, da pokrene istu. Pa da umjesto uvoza iz ko zna kojih dalekih zemalja, mi ispred kuće imamo svu tu divnu domaću i kvalitetnu hranu, koja nije dozrijevala u kamionima, brodovima, tretirana hormonima rasta i dozrijevanja.
Mnogo mladih ljudi želi da radi, i mnogo bi se trudili oko toga ako bi vidjeli da na taj način mogu da obezbijede sebi normalan život. Pa ok, potrudiću se, radiću, ali živjeću kao čovjek od svoga rada. I za to ne moramo biti neka ogromna, silna država, dovoljno je samo da imamo pametan i stručan kadar koji će napraviti dobar plan i na najbolji način iskoristiti ono što imamo i usmjeriti u pravom smijeru.
S druge strane, kako se agrobiznisom bavite već nekoliko godina i kako proširujete svoju proizvodnju stičemo utisak da rad na polju ima i svoje prednosti i koristi. Koje su to?
Ivana: Ima svakako svojih prednosti , a možda najbitnija je sam boravak u prirodi. Prosto se spoji ugodno sa korisnim, i iako je naporno bar niste zatvoreni negdje u neka četiri zida, za stolom gdje radite neki jednoličan posao. Stalno su neki novi izazovi, zdrav fizički napor, sunčanje, druženje sa životinjicama, i biljkama. Uz sav taj posao nađe se vremena i za odmor i igranje sa ćukama, fotografisanje za stranicu. Naravno obavezni smo i probati voćke , onako sa grane direktno, to nam uopšte ne pada teško. A sam osjećaj da ste iz malog sjemena odnjegovali biljku, i još naiđete na odobravanje i od kupaca, ništa ljepše.
Šta bi Vama, kao mladim ljudima koji su odlučili da se rade u sektoru koji obezbijeđuje hranu za stanovništvo i sirovine za prerađivačku industriju dalje pomoglo u proizvodnji i radu?
Ivana: Mislim da je najbolja pomoć siguran otkup i plasman proizvoda. Smatram da bi tada mladi ljudi i više radili i više voljeli taj svoj rad u poljoprivredi kada ne bi morali o tome da razmišljaju. Pogotovo kada se radi o kulturama ili sortama voća koje brzo propadaju nakon branja, kao što su recimo maline. Veliki je trud i rad uložen, mnogo vremena u mjesecima ne baš sjajnih vremenskih uslova, a onda uz sve to briga gdje sa voćem u kratkom roku( svega dan do tri). Prethodnih godina je bila jako niska otkupna cijena i prosto ljudi ako ne nađu neke druge načine plasiranja, ili prerade imaju jedinu opciju davati svoj rad u bescijenje, što nikako ne utiče pozitivno na motivisanje omladine da se bave ovog granom privrede.
Svakako je dobrodošla pomoć i kod stručnih savjetovanja, ili mogućnost kreditiranja za mehanizaciju ili ulaganje u obrazovanje mladih ljudi, i njihove edukacije. Ali opet smatram da bi lako sve to nekako i lično obezbijedili, kada bi imali siguran plasman svojih proizvoda, kako svježih tako i prerađevina, i sigurno bi im rad bio miliji i vidjeli bi u tome sigurnu budućnost, jer je hrana svakako resurs koji će nam uvijek biti potreban
Često je mišljenje da kupci na našem tržištu ne prepoznaju i ne kupuju organske i zdrave proizvode, zbog uglavnom veće cijene. Kakva su Vaša iskustva u vezi sa kupcima i njihovim zahtjevima na tržištu?
Ivana: Proizvodi organske proizvodnje jesu skuplji, sam način uzgoja je teži, a i kvalitet koji dobijete treba da je cijenjen više nego ono što se uzgaja na brzinu, na silu, uz mnogo vještačkih hemijskih sredstava i isključivo radi zarade. A pritom se lošim i nesavjesnim korištenjem istih, ne pazi ni na karencu, a ni na propisane količine, ne pazi ni na okolinu, ne misli se na dobrobit ljudi, uništavaju pčele i sl. Takva hrana svakako ne bi trebalo da vrijedi koliko i organska.
A iz ovog našeg još uvijek skromnog iskustva svašta smo naučili. Sreli smo se i sa onima koji kritikuju jer je previše, iako je opet prilagođeno našim prostorima, a ni blizu cijenama organskih proizvoda u mnogim stranim zemljama koje su poprilično velike. A svakako je više onih kojima odgovaraju, pa čak i veliki broj naših kupaca koji savjetuju i da ih povećamo jer smatraju da naši proizvodi vrijede više. Tako da je sve to relativno, i razlikuje se od čovjeka do čovjeka.
Mi ovu vrstu proizvodnje nismo izabrali jer je popularna već jer je po nama najispravnija i ono što nas podstiče da radimo na naš način je mnogo pozitivnih komentara kupaca, insistiranje na našim voćkama makar i crvavim, molbe da ne posustanemo ili ne odustanemo. Mnogo znači sama preporuka koja ide tako spontano, bez da je mi forsiramo. Ustvari proizvodi sami sebe predstavljaju i hvale i to i jeste svrha svega. Ljudi su se umorili od hrane kojoj ne znaju porijeklo, koja je plastična, i savršenog izgleda, a lošeg kvaliteta, i nije im problem platiti više ako će za to stvarno da dobiju hranu koja je zdrava i koja ih još uz to mirisom i okusom podsjeti na onu koju su jeli nekada kod mame, bake, na selu, pa i u gradu, ali iz vremena kada se više vodilo računa o kvalitetu. Naši pekmezi, sokovi, slatka su spremana po starim bakinim receptima i baš ta kombinacija naše mlade energije u 21. vijeku i tradicionalnog iz prošlog vijeka stvara čaroliju koju mnogi prepoznaju kao blisku.
Šta bi Vi poručili mladim ljudima koji razmišljaju da krenu sa poljoprivrednom proizvodnjom?
Ivana: Ono što mislim da je najbitnije i što bih savjetovala mladim ljudima je da svojim pozitivnim radom i razmišljanjem stvore krug povjerenja između sebe i kupaca. Jer bez toga prosto ne možete napredovati. Vi možete lošim namjerama i na prevaru ostvariti neku dobit na prvu, ali ne možete dugo tako i ljudi to prepoznaju. Pogotovo kada pričamo o hrani, vi možete ubijediti nekoga i pričati mu o proizvodima , ali sve maske padaju već na prvoj probi. I ako održavate kvalitet, i povjerenje će to da prati. A čim izgubite na tom polju, loš glas će se mnogo brže širiti nego dobar i tu nemate napredak ni na jednom polju, a svakako ni na sopstvenom zadovoljstvu. I to onom gdje možete uživati u proizvodnji hrane koja će između ostalih da podiže nove male generacije, dječicu koja će rasti na zdravim osnovama. To je mnogo velika stvar koja pokreće, održava, i ispunjava. Prosto nemojte da se bavite poljoprivredom ako to planirate na zao način. Čuli smo izjave ljudi koji se bave uzgojem hrane i to na način da je mali dio parcele za njih i njihovu porodicu organski, a onaj za prodaju je tretiran herbicidima jer je sigurniji i lakši, a povrće ide u prodaju. A najtužnije od svega je što čak i nisu mnogo fizički odvojeni. E to je poražavajuća činjenica.
I mislim da je to jako bitan savjet, ako proizvodite hranu, koji god način da odaberete, bio to organski, konvencionalni ili integralni, radite to tako da možete bez bojazni i svom djetetu dati da jede. U tom slučaju mnogo više ćete poštovati sami sebe, prirodu, a i sigurna sam da ćete imati i mnogo više poštovanja od strane kupaca, i sigurno da će biti prepoznato.
A šta je sa Vama i sa Vašom proizvodnjom? Da li planirate dalje proširivanje proizvodnje? Ili možda uvođenje novih biljnih kultura?
Ivana: Što se nas tiče, mi smo još uvijek malo porodično gazdinstvo. Trenutno održavamo to na nekom nivou koji možemo kontrolisati i stizati. Mnogo je poslova i obaveza, pa se ne želimo upuštati u velike projekte dok ne budemo potpuno sigurni da smo došli do tog nivoa i da je pravo vrijeme za nešto novo. Ja ovih dana krećem sa III godinom na Poljoprivrednom fakultetu, smijer Hortikultura, tako da neke ideje čekaju da se fakultet privede kraju pa da bude i više znanja, vremena , a sigurna sam i ideja, pa ko zna šta vrijeme nosi.U svakom slučaju šta god da u budućnosti odaberemo, i u kom pravcu proizvodnju usmjerimo, sigurno je to da će biti na ovaj tradicionalni, organski , ekološki način, to ni u kom slučaju nećemo mijenjati, jer to je prosto opredjeljenje i način života.
