U okviru kampanje MLADI FARMERI bio je otvoren poziv za mlade (od 16 do 30 godina) na temu Najbolja prica o mladima u agrobiznisu u organizaciji MUNJA Inkubatora i podrske programa Prilika Plus. Pored toga vise informacija o temi mladi u agrobiznisu mozete pratiti i na www.hocu.ba/mladifarmeri.
U nastavku vam donosimo rad, koji je stigao na našu adresu, u svrhu konkurisanja na već spomenutom takmičenju. Iako nije osvojio neko od prvih 5 nagrađenih mjesta, rad je itekako kvalitetan i poučan. Stoga, imate čast pročitati predivan rad Harune Bandić. Uživajte!
Bajka
”Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je samo dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet.”HANS CHRISTIAN ANDERSEN
Iza sedam mora, iza sedam gora,u unutrašnjosti velike planine, postoji selo.
Snađe ga jednom neočekivana nevolja.
Ogromna, zloćudna aždaha došla je među seljane s namjerom da ih uništi ali se oni okupiše i počeše upućivati molitve Bogu za pomoć,te aždaha u trenu ostade okamenjena u stijeni.
Od putanje kojom se zvijer vijugala prostranim livadama ostade veličanstven potok pored kojeg je čitavom dužinom, uokvirujući ga poput rama za slike, izraslo bujno planinsko cvijeće.
Svakog dana, tu harmoniju netaknute prirode iz sna je budilo pjevušenje desetogodišnje djevojčice smeđih uvojaka koja je dolazila na potok po vodu. Uživala je sjedeći među mirisnim laticama i priželjkivala da zapuše makar najmanji planinski sjeverac koji bi mirise raspršio toliko da bi čitavo selo bivalo njima omamljeno.
Jednog dana kući je donijela pun buket mirišljavih cvjetova.
Živjela je sa nanom i dedom- dvoje starih, marljivih poljoprivrednika koji su posjedovali nepregledne njive povrća, fabrike meda-košnice, te 38 kokoški. Bilo ih je 40 ali je djevojčica jednom prilikom svjedočila kako lisica odnosi dvije od njih.
Njena nana bila je mudra žena kojoj je seoski život pokazao kako da prirodu potčini sebi , da povećavanjenu utilitarnost, a njenim čimbenicima nauči iznova pronalaziti nove namjene.Tako da kada je djevojčica donijela buket cvijeća, nije bilo teško naslutiti da ono neće biti ostavljeno da uvene u staklenoj vazni.
Nana je djevojčici odala tajnuo čarobnom napitku koji se može spraviti od ovog cvijeća i koji pomaže pri liječenju čak 10 bolesti, a pri tome je kaomelem za nepce.
Djevojčica jeslijedila nanine upute i sa ushićenjem miješala vodu, šećer i ubrano cvijeće, sve dok nije dobila tekućinu boje muškatle, a mirisa lijepog kao da se cijela cvjetna livada slila u tu čašu.
Ostala je zadivljena koliko zdravlja i slasti može stati u jedan gutljaj, pa je u želji da to i drugi spoznaju počela proizvoditi čarobni napitak u velikim količinama i odlaziti u grad da ga prodaje. Oduševljenje koje je među kupcima zavladalo nije jenjavalo čak ni kada je djevojčica sakupila toliko novca da je odlučila sa nanom i dedom krenuti u potragu za najljepše istesanim kamenjem i najoblijim stablima na planini, te sagraditi velelepan dvorac.
Dok se dvorac gradio,djevojčica jeproširila posao prodavajući mnoštvo darova velikodušne prirode. Nikad se do tada nije toliko divila punoći i sočnosti povrća koje je raslo u njihovom vrtu, nije shvatala da su košnice sa pčelama poput riznica zlata, a da sukokošija jaja skrivena u visokoj travi poput blaga prinađenog među ruševinama.
Ubrzo, sinula joj je ideja koja će promijeniti kolopet njihovog dotadašnjeg rada: ostati živjeti u njihovoj staroj brvnari, a dvorac pretvoriti u planinski restoran.
Dosadilo joj je čarobni napitak nositi u grad, jergradove je smatralahladnim i otrgnutim od stvarnosti i prirode, za razliku od sela koja su tiha i prijazna, poput ljudi.
Više joj se sviđala zamisao da ljubitelji čarobnog napitka dođu njoj, u njen seoski egzil iz gradskog užurbanog i previše sistematiziranog života, da dožive koheziju ljepote okusa i prirode.
Posjetioci iz grada bili su oduševljeni idejom o tradicionalnim jelima napravljenim od prirodnih sastojaka,pogotovo ”naninom pitom”iz starinske bakrene tepsije, uštipcima sa domaćim kajmakom bijelim kao alabaster, teplaninskim čajevima i plodovima iz vrta koje su gosti mogli sami ubrati i donijeti na trpezu.
Djevojčici su čestitali sa svih strana i govorili joj da ima nešto posebno u onima koji ne biraju ljude, nego utrobu planina kao jedinu iskaznicu svoje lične slobode, svog vremena i dana.
Ta djevojčica sam ja.
Magično selo nosi ime Umoljani i nalazi se na južnim obroncima planine Bjelašnice.
Zovu ga još i ”selo legendi”. Dobilo je ime po legendi o aždahi koja se skamenila u stijeni nakon što su seljani zamolili Boga za pomoć, uplašeni za svoj život. Po uslišenim molitvama, selo dobi ime Umoljani, a recidivi okamenjene aždahe u stijeni su i danas velika atrakcija u selu.
Potok kojeg je vijuganje aždahe stvorilo naziva se Studeno vrelo, po kojem nosi naziv i naš planinski restoran.
Čarobni napitak je sok od cvijeta mente kojija i danas redovno pripremam i poslužujemu restoranu.
Prije 8 godina izgradili smo planinsku kuću, naš mali porodični dvorac od bjelašničkog kamena i drveta i prekrilije šindrom da izgleda kao autohtone seoske kuće. Otvorili smo restoranski dio sa tradicionalnim bosanskim jelima, a ubrzo i dio za spavanje koji odiše duhom prošlih vremena i čuva sjećanje na stare bosanske sobe, izgrađene za odmor i uživanje. Ispred planinske kuće napravili smo baštu sa drvenim stolovima i klupama i detaljima koji upotpunjuju rustikalni ambijent, a na prostranom travnjaku sa lijeve strane “Studenog vrela” smjestili smo igraonicu za djecu, napravljenu od eko- materijala.
Sudjelovanje u formiranju našeg porodičnog biznisa pokazalo mi je da čovjek ima odgovornost prema svakoj stopi Zemlje koju naslijedi jer ”čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Šta god čini tkanju, čini i sebi samome…” Zbog togane želim da niti koje čine jedinstveno tkanje između prirode i čovjeka bude pokidano.
Želja mi je i druge animirati da ”misle globalno, a djeluju lokalno” da bismo svi prestali biti žedni pored bunara i na drugim mjestima tražiti blagodati koje pred očima imamo. Priroda se treba grliti jače, zalijevati više, i vodom i suncem a najviše ljubavlju, jer prije nego što preoremo našu zemlju, trebamo preorati parloge u našem srcu. Učiniti ga plodnim tlom iz čijeg će se sjemena roditi polet za bratimljenje s prirodom, jer ”ko nije drvo razumio prvo pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio. I shvatit će kad-tad da ne zna šta je hlad…”
