Mićin dnevnik: Kako je ovo Valentinovo poljuljalo moje standarde?

16 feb

#DobarDanStandardi, dan 13, Februar

Ja glasam za ljubav, reskiram zbog nje, iako zapravo nikada nisam bila neki zakleti pobornik četrnaestog februara.

Prvi i možda glavni razlog je što sam gotovo uvijek bila solo azuro, gle čuda, baš na ovaj datum. No, kako je moja ljepša polovina (sestra blizanka) uvijek imala tendencije prema strateškim partnerskim odnosima, naročito onim koje se odnose na fenomen zvani ljubav, 14. nikada nije ispaštao po pitanju tovljenja u ogromnim dozama prostih ugljenohidrata – glukoza, laktoza, fruktoza i ostalih oza. A kako smo nas dvije sestre i nemamo drugih sestara, i s obzirom na činjenicu da još od stomaka dijelimo dosta toga, tako njeni pokloni stoje na raspolaganju i meni, dok god, kako nam kažu, živimo pod istim krovom i jedemo isti hljeb.

Drugi je što sam mnogo češće zagovarač širenja ljubavi, pažnje i poklona rendom metodama. Nisam pristalica nekih ekstremnih metoda iznenađivanja, što zbog mog neospornog instinkta da nanjušim kada mi se nešto krčka iza leđa, preko toga da vrijeme provedeno na pripremi ekstremnih iznenađenja negativno utiče na paranoični dio moje ličnosti kada u glavi do detalja izrežiram kako vodi paralelni život, ima petoro djece, dvije žene i četiri braka, pa sve do straha da moj khrki karidovaskularni sistem ne bi ‚ekstremno‘ ni podnio. Međutim, suština pažnje treba da je u neočekivanosti i sitnicama. Mala, intervalna, skromna i nematerijalna darivanja koja su satkana od srčanih impulsa treba da su vrijednija od kula i gradova u čijoj pozadini se nerijetko kriju skrivene namjere i interesi.

A treće se kosi sa tradicionalnim dijelom moje ličnosti, i ma koliko se trudila da budem kul djevojčica, jako često baš ti tradicionalni temelji mi cenzurišu ono što ponekada poželi da izađe iz uma ili usta, pa se uglavnom ugrizem za jezik, jer nisam to ja i ne bih da se trudim.

micin_crop

#DobarDanDvostrukiStandardi, dan 14, Februar

Moj karakter je poznat po stjenovitoj strukturi planetarne veličine kojeg ama baš ništa ne može da poljulja, osim prethodno navedenih „oza“, mirisi biljaka roda Nicotiana, boja i ukus kupinovog vina, mehurići ječmenovog vrenja, svaki pokušaji da se utiče „trep-trep“ tehnikama, njegov pogled, njegovo molim te, izvini, svaka njegova riječ… Zapravo, možda bi bilo mnogo lakše navesti šta to ne može da poljuja moj „stjenoviti“ karakter.
Pa tako, ove godine četrnaesti dan februara je poslužio kao idealan način da se popišam po gore spomenutim razlozima i da izazovem još jedan u nizu karakterni zemljotres. Naravno da su okice zacaklile, a usna zadrhtala pred pažljivo umotanim cvjetnim aranžmanom i kutijom koju sam načela brzinom svjetlosti.

Ove godine 14. februar je dočekan po standardima urbane djevojčice modernizovanih shvatanja, a psihologija poklanjanja je još jednom potvrdila svoje efekte na proces lučenja hormona sreće.

No, iza ovog datuma se kriju brojni drugi datumi kada su neurotransmitori dobrog raspoloženja bili na zavidnom nivou, i zapravo baš to je smisao cijele priče. Pažnja poklonjena nekog posebnog datuma je sasvim prihvatljiva dok god je zasnovana na brdu drugih prošlih datuma kada su srčani impulsi skakali kao pomahnitali. Međutim, pažnje poklonjene isključivo na poseban dan treba da su, uz kurtoazijski osmijeh, odložene na smetljišta preseravanja nebitnih beštija.

Smisao cijele priče je da vam se hormon sreće luči ne samo 14., nego svakog dana provedenog sa đuvegijom ili đuveginicom za koju ste odlučili da bude vaš trenutni ili životni saborac.

Autorica: Jovana Vujasinović

(Visited 531 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments