Kako se možemo „pametno“ ponašati u virtualnom svijetu?

16 feb

Virtualni svijet predstavlja nefizički prostor u kojem osobe provode vrijeme, primaju i razmjenjuju informacije iz različitih oblasti, uče, zabavljaju se, komuniciraju i grade odnose, bez obzira na kojem dijelu zemaljske kugle živjeli. Nazivaju ga „tekuća arhitektura“ (zbog stalnih promjena i nemogućnosti nadzora), „novi nomadizam“ (zbog istraživanja ili putovanja virtualnim prostranstvima) i „otvoreni trg“ (javni prostor u kojem se mnoštvo ljudi sreće i gdje nema hijerarhije, autoriteta i pravila – oprez, veći odjek nema onaj koji je vjerodostojniji nego onaj koji je glasniji i uporniji).

Zivot u virtuelnom svijetu 2

Čemu služe?

Virtualni svjetovi služe – pa u najkraćem…, za sve (nisu džabe svijet za sebe). U njima zadovoljavate znatiželju, zabavljate se, učite, upoznajete druge, promovirate se, stječete osjećaj prihvaćenosti i uspjeha, pa čak i zarađujete. Lako se pretvarate u šta poželite – heroje kojima sve polazi za rukom, osobe sa natprirodnim moćima, kraljeve/ice scene, humanitarce i altruiste, neshvaćene umjetnike, revolucionare i sarkastične kritičare svega (na ovu temu poslušajte Marchelovo „Pozerište“). (Prividna) anonimnost koju nude je mamac na koji se lako upecati – otvoreniji ste nego u realnom svijetu i možete pričati bez straha da ćete ispasti smiješni ili bezvezni. Imate osjećaj kontrole (pričate kad i s kim hoćete, a jednim klikom možete nekoga blokirati), uspješnosti i (lažne) sigurnosti. Omogućava da se prikazujete u najboljem svjetlu i bez mana (realno, znate li nekoga takvog?).

U čemu je problem?

O.K., postoji „caka“ u virtualnim svjetovima – mozak lako prihvaća ideju da je nešto što je virtualno

doživljeno ili zamišljeno zapravo stvarno. (Mozgu je jednako šećemo li uz more ili to samo zamišljamo). Znači li to da ne moramo ništa više iskusiti? Dovoljno je da zamislimo? To je isto kao da pitate možete li (pre)živjeti na infuziji. Možete, ali je upitno koliko dugo i kakvi će biti kvaliteta i smisao vašeg života. E, tako je i sa virtualnim kontaktima! Najčešće su površni i nerealni jer se prebrzo vežete za nekoga na osnovu nepotpunih informacija, što nekada može biti pogubno i odvesti vas tako daleko da postanete žrtva zlostavljanja, ucjena i pedofilije. Isto je i sa vašom virtualnom slikom: iskrivljena je, nestabilna i nerealna, bez duha i dubine. Posljedice ovisnosti o virtualnom svijetu najčešće se očituju u otuđenju, socijalnim fobijama (strah od stvarnog kontakta sa ljudima), zanemarivanju prijatelja i obaveza, problemima u školi, poremećaju spavanja i prehrane te narušenim obiteljskim odnosima. Mogući su i problemi sa vidom i oštećenja kičme. U situaciji uskraćivanja interneta javljaju se razdražljivost i gnjev. Ovisnost o virtualnim svjetovima lakše razvijaju sramežljivi, usamljeni, nesigurni i hiperaktivni mladi koji ne osjećaju pripadnost grupi vršnjaka te osjećaju anksioznost u realnim odnosima. A ko ponekad nije takav?!

Kako se možemo „pametno“ ponašati u virtualnom svijetu?

Čini se da se od „doba“ Crvenkapice ništa nije mnogo promijenilo pa bi i sada dobro došli savjeti poput: ne razgovarajte sa nepoznatim; ne otkrivajte lične podatke; nemojte dangubiti (po mreži) već imajte cilj i ograničite vrijeme korištenja; pazite kome vjerujete… Znamo da znate, čak i mnogo više od prethodnih generacija, ali ne škodi ponoviti. Naše je da kažemo, a vaše da prevrćete očima dok čitate. 🙂

Šta kada postane problem?

Živi život uživo! Umjesto fiktivnog internetskog aktivizma po forumima i društvenim mrežama, budite realni revolucionari i lideri! U svom naselju pokrenite ekipu da napravite teretanu na otvorenom i uredite park. Umjesto što humanost i altruizam dokazujete dijeleći srceparajuće statuse o gladnima i obespravljenima (i tako umirujete svoju savjest), radije pomozite staroj komšinici koja živi sama kupujući joj namirnice ili pijući čaj sa njom. Umjesto privida aktivizma i gušenja u mnoštvu nepotrebnih informacija, volontirajte u nekom udruženju. Upoznajte sebe, saznajte gdje su vam granice i budite prije svega sami sebi najbolji prijatelji. Nije prirodno imati 100 prijatelja – dva ili tri prava prijatelja koji će te slušati satima kada raskineš sa momkom/djevojkom, dati ti iskreni kompliment i podršku ili te „trpjeti“ i u fazama kada nisi baš „lak/a za suradnju“ i više su nego dovoljna i neprocjenjivo su bogatstvo.

*Ovaj tekst je dio materijala kNOw risks koji je nastao u okviru istoimenog projekta Udruženja za prevenciju ovisnosti NARKO-NE

(Visited 623 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments