Kako izgleda kada dođete sa Balkana i volontirate u Keniji?

3 avg

Sjedi na zemlji. Lice mu je mirno, usmjereno prema zelenoj biljci od koje plete užad.
Ovo je Mwashimba.
Moja ga afrička majka pozdravlja na kiswahili jeziku i približava nam dva kamena. To su stolice za goste. O njemu znam samo da boluje od kroničnog oblika tuberkuloze i živi sam, bez obitelji. Čovjek od četrdesetak godina posjeduje strukturu podignutu na nekoliko drvenih stupova i natkrivenu slamnatim krovom. Nema zidova. Ovo je njegov dom, spava na plastičnoj vreći. Tu je još i nekoliko komada odjeće, dva tanjura, dvije šalice i zdjela.


Bolest napreduje, lijekove ne koristi jer ih ne može kupiti. U ovom prostoru boravi bez obzira na hladnoću, bez obzira na kišu.
Mwashimba je smiren i ono što me začuđuje obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, čitavo vrijeme nasmijan. Često zakašlje i pogledava prema meni. Iako mi se obraća na jeziku koji ne razumijem, osjećam dobrodošlicu. Majka kaže da je sretan što ima posjetitelje. Njihov me razgovor ispunjava toplinom, ali i tugom koju ne pokazujem. Dolaskom u Talio, zajednicu Taita plemena, vrlo sam brzo naučila prihvaćati realnost afričkih sela. Činilo mi se besmisleno smrknuti lice pred ljudima koji se hvatanjem ritma na zdjelama i udaranjem štapa o štap suočavaju sa životom na rubu ili ispod granice siromaštva. Ovdje vrijede jednostavna mjerila. Ako posjeduješ kravu, spadaš među one rijetko bogate. Ako nemaš niti jednu kozu, znači da si izrazito siromašan. Mwashimba se nalazi u trećoj kategoriji, u kojoj si teško može priuštiti šalicu tradicionalnog pića – chaia, mješavinu crnog čaja i mlijeka.
Talio je selo smješteno u južnom dijelu Kenije. U zemlju sam stigla prošle godine kao volonterka. Bio je prosinac, 25 stupnjeva. Neasfaltirana cesta. Iako smo se kretali prilično sporo, zbog načina vožnje, nekoliko sam puta pokušala zakočiti na suvozačevom mjestu. Trube, stvaranje četvrte kolone, presijecanje, približavanje automobilu tako da svojim retrovizorom dotakneš njegov. Obzirom na kaos u prometu, taksist koji me dočekao u zračnoj luci Jomo Kenyatta, u potpunosti je kontrolirao situaciju.
– Koliko košta avionska karta iz Hrvatske?
– Povratna, nešto manje od 7 000 kuna.

Cifru sam prebacila u kenijske šilinge, a on me uvodio u priču. U prosijeku, dnevno zarađuje 70 šilinga, što preračunato prema srednjem tečaju iznosi 4 kune i 90 lipa. Afričke su obitelji velike; šestero, sedmero, desetero djece, posebno ako se radi o ruralnim područjima. Predizborno je vrijeme. Nekadašnja britanska kolonija podijeljena je na 42 plemena, a glavna se borba za vlast vodi između Kikuyu i Luo.
Kibaki je Kikuyu. On je za vrijeme svoga mandata omogućio besplatnu osnovnu, ako bude ponovo izabran, obećaje i besplatnu srednju školu. Poučen iskustvima stranaca, u razgovoru je provukao i nekoliko savjeta:

Nemoj fotografirati policajce. Na cesti je zabranjeno pušenje. Nauči se cjenkati!
Od prvog dana kretala sam se daleko od turističkih destinacija i skupih hotela. Promatrala sam kontraste automobila i bliještećih reklama nasuprot osobama koje su spavale na pločniku. Moja je pojava stvarala veliku razliku. Bila sam Mzungu ili bijelac, sinonim za bogatstvo. Često sam stoga imala osjećaj kako ću u sirotinjskim četvrtima, izvadim li digitalni fotoaparat, narušiti dostojanstvo stanovnika. O njihovim sam nepisanim pravilima i načinu života učila iz dana u dan. Prijevozno sredstvo matatu, umjesto predviđenih petnaest, često je primao desetak putnika više. Sjedili smo natisnuti jedni na druge, a ljudi bi sa zadnjih sjedala zanemarili vrata i jednostavno izašli kroz prozor. U tim trenucima, posebnu su čar stvarali glasni zvukovi hip hop i reggae glazbe. Glazba je bila posvuda. Ona iz kioska miješala se s onom iz restorana, a u istim tim lokalnim restoranima, stol nije kao u kulturi iz koje sam dolazila, bio namijenjen mojoj privatnosti.

Stolice su se popunjavale do posljednjeg mjesta. Biti ugošćen u obitelji, vrlo često značilo je dijeliti krevet s nekoliko osoba, jednako kao što su se dijelile cigarete ili hrana. Vladalo je opće pravilo, hakuna haraka (nema žurbe) i pole pole (samo polako). Promatrajući njihovu opuštenost, u potpunosti sam zaboravila na muhe koje su se zadržavale na hrani, jednako kao što se nisam obazirala na glasove koji bi mi zbog boje kože dovikivali da im nešto kupim, dam novac ili da ih povedem u Europu. S nekima bih od njih ušla u priču, s drugima izmijenila nekoliko rečenica. Glasova je bilo mnogo, bilo je i onih koji su pokušali pristupiti zapovjednim tonom – daj mi, ili ne trebamo te ovdje. No, jednako kao i u Hrvatskoj, bila sam okružena ljudima. Negativna strana individualnih priča, siromaštva, krađa, tučnjava ili ubojstava, nije bila daleko od one koju i kod nas susrećemo ili čitamo u crnoj kronici. Divljaci na koje su me upozoravali prije nego što sam krenula na šestomjesečno putovanje, često bi mi pomogli u nepoznatim situacijama, uvjerili se kako su me doveli na sigurno mjesto, ili mi bez očekivanja pružili smještaj i hranu.
Ženska grupa ‘Mwachete’ voljela bi ti pomoći. Ostvarujemo prihode za one kojima je to najpotrebnije.

Majka Mwashimbi objašnjava projekte koje smo započeli mojim dolaskom, a on sramežljivo spušta glavu: U redu je, ne trebam ništa.
Tišina traje nekoliko minuta.
Možda onda tanjur i šalice.
Dolaskom u Talio postala sam član obitelji Mwauza. U selu, u kojem većinom žive farmeri, meso se jede u posebnim prilikama, dok su glavni prehrambeni proizvodi kukuruz i samoniklo zeleno bilje. Kada bacim žilav komad ili neoglodanu kost, sve se oči usmjere prema meni. To je raskoš koju ne poznaju. U periodima nestašice razmišlja se o jednoj žlici šećera, a borba za slatko vodi se oko meda. Živimo okruženi prirodom i zelenilom, stablima manga i lišća banane. Na malene se kolibice rađene od blata nastavlja slamnati krov. Bez prozora, svjetlost ulazi kroz prazan prostor između zida i krova. Istim putem ulaze i različite životinje – šišmiši, ptice, gušteri. WC je rupa u zemlji, dok se tuš nalazi odmah ispod krošnji, zaštićen s nekoliko plastičnih vreća. Vodu donosim u kanistru i polijevam tijelo, promatram vlastiti odraz u nepomućenim lokvama koje se stvaraju na narančastoj zemlji. Posebno me uveseljavaju plavo-žuto-crni leptiri i nešto manje situacije u kojima pored mene protrči kokoš sa malom zmijom u kljunu.

Otac Wilson, majka Deffence, dva brata i dvije sestre, prve zajedničke večeri oko logorske vatre pričaju mi o njihovu načinu života i susretima s volonterima. Europljani, Amerikanci, Azijati. Najviše se zadržavaju na Talijanu Luki, koji je u osnovnoj školi predavao tjelesni odgoj, pio lokalno pivo i sa muškarcima lovio divljač u šumi.
Nije se bojao nikoga i nosio je kratke hlače, otac se veselo prisjeća njegove pojave i rukom pokazuje dužinu hlača na koju nisu navikli. Talijanska mafija, francuska vina, Hitler, u Kini jedu pse. Volonteri su u malu zajednicu bez struje donijeli nove kulture i priče, radili s djecom, postali dio njihove svakodnevice. Jedna je djevojka za vrijeme trajanja svog programa radila sa mentalno zaostalim učenicima, druga je oslikala zidove škole. Moja je vizija usmjerena prema školi, ženskoj grupi i mladima. Djeluje jednostavno, posebno nakon prvog tjedna dok se upoznajemo i igramo igre. Djeca su otvorena i vesela.
Kada sam se susrela s Francuskinjom Helen, u Taliu sam boravila dva tjedna. Dok se kroz polja kukuruza približavala našoj kolibi, u meni je spontano izazvala osjećaj strahopoštovanja. Dugački crni dreadlocksi i siguran hod. Upoznale smo se na kraju njenog, i početku mog putovanja. Obraća mi se sa sestro, što u mojim očima situaciju čini neprirodnom. Vratila se iz Tanzanije i u selu ostaje još nekoliko dana. Njeno je iskustvo prepuno razočaranja. Dočarava mi drugu stranu volontera i problema s kojima su se suočavali. Patila je zbog jednolične hrane, činjenice da su ju uvijek promatrali kao Mzungu, rijetko kao osobu. Djecu opisuje kao potpuno drugačiju od one na koju smo nas dvije navikle.

Ne žele učiti ili slušati. Nemaju radne navike, u školu dolazi kako se tko sjeti.
Kada razmislim o našem odnosu, shvaćam da je napetost između dvije bijelkinje popustila tek na neutralnom terenu, u gradu Voi, petnaestak kilometara udaljenom od sela. U Voi sam dolazila svaki vikend kako bih putem interneta komunicirala s rodbinom i prijateljima.

Tamo smo pričale o načinu života koji smo poznavale prije Afrike. Njeni mi posljednji zagrljaji bude emocije na koje sam zaboravila. Prihvaćam izraz sestro i osjećam se kao da me napušta prijateljica koju poznajem godinama.

Teško je biti bijelkinja u Africi. Svakog će te dana demoralizirati, no iskustvo je predivno…budi jaka.

Iako nikada nisam dozvolila da me preuzmu negativne misli koje je izražavala Helen, o tim sam riječima počela razmišljati kasnije, kada sam naišla na prve značajnije probleme.
U Keniji je u međuvremenu zavladalo etničko nasilje. Predsjednički kandidat Raila Odinga odbio je priznati rezultate izbora prema kojima se Mwai Kibakiju nastavlja mandat. Time je započeo rat između dva plemena, Luo i Kikuyu, i policije. Informacije koje smo primali iz domaćih izvora uvelike su se razlikovale od stranih: 35 poginulih naprema 250. Dok je samo jedna radio postaja imala dozvolu prenositi vijesti vezane uz postizborno nasilje, stanovnici su ograničenu slobodu medija opravdavali činjenicom kako se nastoje smiriti panika i izbijanje još većih sukoba. Paralelno s time, naslovnice su stanje u zemlji uspoređivale sa Ruandom devedesetih. Ostalo je svega nekoliko volontera. Novi su prestali dolaziti, jednako kao i turisti. Čitava ta situacija punila mi je mailbox zabrinutim pitanjima: Kako si? Vraćaš li se? Svi odlaze, što čekaš? U tom sam periodu puno pažnje posvećivala objašnjavanju gdje se točno nalazim i kako sam u potpunosti na sigurnom. Nemiri su bjesnjeli u gradovima, Nairobiju, Mombasi, Kisumu. U Taliu, naša je svakodnevica ostala nedirnuta. Živimo u miru. Spremamo se za početak školske godine, okupljamo grupe.
Kroz dosadašnje projekte, žene su pokrenule farmu pilića, no pilići su umrli od bolesti. Divlje životinje su pojele koze, pamuk su pregazili slonovi. Gledaju u mene bez ideja. Do tada uvijek ponosne žene, prvi puta pokazuju da su prestrašene i prepune nade zbog mog dolaska. Mladi žele započeti seoski turizam, no ne postoji realna ideja odakle krenuti. Pretrpani razredi. U istom su programu i mentalno zaostali učenici. Nakon samo desetak minuta, na satu matematike, prostorijom lete bilježnice i knjige kojih ionako nemaju mnogo. Začuđena sam zbog preokreta situacije i pozivam seoskog učitelja, koji je također nov u školi, da mi pomogne svojim metodama. Priča se ponavlja. Djeca vrište, a on se lagano približava trojici dječaka koje šamara svom snagom. Glasovi su utihnuli. Nedugo nakon tog događaja, drugi učitelj ispred škole šibom udara po rukama.

Ako im želiš biti najveći neprijatelj, pristupi im kako si krenula, kao prijatelj. Oni ne poznaju drugi način. Pokušaj, bit će teško prvi puta udariti no naviknut ćeš se.
Sada uživo gledam situaciju o kojoj su mi pričali baka i djed iz doba njihova školovanja. Znam da ne mogu promijeniti sustav funkcioniranja zajednice, no pokušavam zamisliti kako me tokom školovanja učitelj pokušava ošamariti. Taj dan nisam predavala prema rasporedu. Sjela sam u zbornicu emotivno prazna i nadala se kako će se samo od sebe pojaviti neko rješenje. Iako su otac i ravnatelj škole Clanton Mwangoje čitavo vrijeme uz mene u razgovorima, neopisivo sam usamljena. Prvi puta čujem kako su volonteri napuštali zajednicu i kako nisu bili spremni prihvatiti ovdašnji način života. Ohrabruju me da nastavim. I dalje sam jedini volonter u selu, jedini Mzungu. Ne mogu udariti dijete.
Nakon tjedan dana napuštam školu i posvećujem se onome u što vjerujem – projektima koje sam započela sa mladima i ženama. Zajednički oživljavamo tradicionalne pjesme i plesove, započinjemo gradnju Kulturnog centra i projekt turizma. Iako se borimo s neorganiziranošću grupa, slabim motivacijama i neaktivnošću članova, prodajom palačinki ostvarujemo prihode, a održana je i prva zajednička ceremonija na površini Kulturnog centra. Radimo na razvoju zajednice kroz što se čitavo vrijeme oslanjam na savjet koji sam dobila u Nairobiju: Novac im može pomoći samo ukoliko ga nauče koristiti za budućnost.
Uz pomoć prijatelja iz Zagreba dobivamo sredstva pomoću kojih smo izgradili oglasne ploče, kupili tkanine za ples, izradili instrumente za sviranje. Grupe pomalo savladavaju organizacijske vještine i zajednica počinje prepoznavati aktivnost članova, čime su ceremonije sve posjećenije. Unutar četiri mjeseca dobili su nadu i vjeru, kao i sposobnost da usprkos vlastitom siromaštvu osjete najugroženije članove zajednice. Za Mwashimbu je napravljena akcija u kojoj je netko, između ostalog, dao žlicu, netko majicu, netko kilogram masti. Zajednički mu žele izgraditi zidove na kolibi. Dijete bez roditelja dobilo je školsku uniformu kako se ne bi razlikovalo od ostalih vršnjaka. Pelu je poderanu vreću na invalidskim kolicima zamijenio pravim sjedalom i naslonom za leđa.
Posredstvom Kofija Annana, bivšeg glavnog tajnika UN-a, 28. veljače, nakon dva mjeseca nasilja, u Keniji je bio potpisan mir. Konačne statistike o žrtvama još uvijek nisu objavljene, no BBC navodi brojke od oko 1500 mrtvih i 600 000 prognanih. Prihvaćanjem izbornih rezultata i sporazumom dvojice čelnika, predsjednika Kibakija i premijera Odinge, zemlja je ostala ljudski i gospodarski oštećena, no napokon sigurna. Zaustavljeni su progoni i glad. Ljudi više nisu s pangama ili mačetama hodali po cesti, a cijene su se autobusa u smjeru Nairobija, sa 100 šilinga, vratile na normalnih 500. Turisti su krenuli ponovo uplaćivati aranžmane, volonteri stizati na projekte.

 

** UKOLIKO ŽELITE I VI VOLONTIRATI VAN ZEMLJE PRATITE OGLASE NA HOCU.BA I ORGANIZACIJE KOJE SE BAVE RAZMJENAMA I SLANJEM VOLONTERA.**

(Visited 199 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments