Josipa Galić: Volontiranje u Keniji kao najbolje životno iskustvo

31 okt

Djetinjstvo u rodnom Širokom Brijegu, školovanje u Zagrebu, volontiranje u Keniji. Tako bi u jednoj rečenici mogao glasiti sažetak dosadašnjeg života 32-godišnje profesorice hrvatskoga jezika i sociologije Josipe Galić, srednjeg djeteta peteročlane hercegovačke obitelji, zaposlene u ženskom učeničkom domu »Marije Jambrišak« u Zagrebu na radnom mjestu odgojiteljice. Spoj tradicionalnoga odgoja i profesije inspirirao je mladu profesoricu krenuti putem o kojemu mnogi sanjare, ali se rijetki usude poći.

»Od malih nogu roditelji su me naučili da je važno pomoći drugima i da uvijek imamo toliko da možemo podijeliti s onima koji nemaju. U trenutku kad sam se zaposlila i raspolagala svojim novcima počele su i ideje kako pomoći potrebitima. Hvala Bogu, oko mene su divni ljudi, od milja ih nazivam ‘dobri ljudi’ koji se, koliko je moguće, rado odazovu mojim akcijama. Tijekom rada i volontiranja u Hrvatskoj nastala je ideja o odlasku na afrički kontinent. Poklopila se misijska nedjelja u mojoj crkvi i emisija na televiziji o franjevcima u Africi. Dvoumila sam se, ali kao da mi je Bog šapnuo: ‘Ti to možeš.’ Našla sam kontakt naših franjevaca u Keniji, poslala mejl i ostalo je povijest«, iznijela je kronologiju odlaska na Crni kontinent odgajateljica Galić.

Priznaje da su roditelji isprva reagirali sa strahom, budući da je europska slika Afrike negativna, poput mjesta gdje se čovjek može isključivo razboljeti, biti opljačkan ili upasti u neku sličnu nevolju. Strah je pojačalo i ubojstvo redovnice Lukrecije Mamić prošle godine u Burundiju. Svejedno, nije željela odustati, a obitelj je s vremenom prihvatila njezinu odluku i postali istinskom potporom. Potporom da njihova kći krene putem afričkoga istoka, u zemlju Viktorijina jezera i slavnih atletskih trkača, ali jednako tako – zemlju nezaposlenosti, siromaštva i gladi. Slijedila su dva nezaboravna mjeseca ljetnih praznika koja je Josipa Galić provela u kenijskoj Subukiji, u sirotištu simboličnoga imena »Mali dom«. Sirotište je 2009. pokrenuo fra Miroslav Babić. Kako dom radi tek nekoliko godina, još je neizvjesna sudbina djece nakon njihova izlaska, no franjevci ulažu goleme napore da bi deseci djece bili zbrinuti u svakom pogledu.

Blato i rani suton otežavaju put

»Mnogo blata otežava put od misije do sirotišta dugačak četrdeset minuta hoda. Svejedno smo ga radosni prolazili. Djeca bi usput pozdravljala i tražila slatkiše. Štićenici sirotišta uistinu su posebni. Svako dijete ima posebnu, tužnu priču. Čovjeku bude teško kad sve to čuje. U sirotištu borave djeca s razno raznim mentalnim i fizičkim oštećenjima, kao i zdrava djeca koja jednostavno nisu imala sreće, pa su odbačeni iz svojih obitelji kao višak. S njima smo radili sve – od učenja, vježbanja i igranja do obavljanja osobne higijene, jednostavno družeći se s njima. Iznimno su željni pažnje i ljubavi, teško je ostati imun. Dani su obično bili puni zagrljaja i nježnosti. Kako se Kenija nalazi na ekvatoru, doma smo iz sirotišta kretali oko 17 sati, jer mrak obično padne već sat vremena kasnije. Nakon povratka slijedila bi molitva u kapelici, a zatim i večera, zajednička molitva ukućana i razgovor prije spavanja«, ispričala je Josipa Galić i navela raspored uobičajenog dana u kenijskoj misiji: »Buđenje je nešto prije sedam sati ujutro. Svako jutro slavi se euharistija unutar same misije. Okupi se nekoliko suseljana, časne sestre koje žive odmah do franjevaca i mi volonteri. Ne moram naglasiti da je uistinu riječ o Božjem blagoslovu. Biti na misi uz sve one male simpatične afričke instrumente, pjevanje i ples, za mene je bilo pravo bogatstvo. Slijedio bi zajednički doručak za koji smo zaduženi mi volonteri. Na misnom slavlju nisam bila jedino u dane kada bi na meni bio red pripremanja doručka. Slobodno prijepodnevno vrijeme predviđeno je za pranje robe ili obavljanje poslova po kući. S obzirom na obilne kiše koje u to vrijeme padaju, obično bismo čekali da sunce malo zagrije, da nam osuši ceste kako bismo došli do sirotišta.«

Bogatstvo vjere u skromnim uvjetima

Franjevačka misija, inače jedina u Keniji (prva veća nalazi se u Tanzaniji) brine se i za sirotište, srednju školu i sve župljane u župi bez obzira kojoj vjeri pripadali. Istodobno je važno mjesto i misijske skrbi zdravstveni centar u kojemu nema doktora, ali se obavljaju sva testiranja na HIV, malariju, hepatitis i ostale bolesti. U zdravstvenom centru radi jedan laboratorijski tehničar i dvije časne sestre. »Prva bolnica nalazi se kilometrima daleko, stoga je ovaj centar ljudima spas. Katkad sam, ako nisam išla u sirotište, pomagala u zdravstvenom centru«, napominje profesorica Galić. Broj volontera u misiji varira, ali najčešće je riječ o njemačkim i hrvatskim vjernicima.

Unatoč svemu lošemu, ona nosi spoznaje o zemlji predivnih ljudi i krajolika: »Divim se Kenijcima koji nemaju blagodati poput Europljana, ali svejedno svake nedjelje dođu u svojim najboljima odorama na misu i slave i zahvaljuju pjevanjem, plesom i glazbom Bogu na onom što im je dao. Volonterka iz Hrvatske Anđela Šimunac, koja u to selo dolazi treći put, rekla je da mi u Europi imamo velika crkvena zdanja, topla grijanja s velikim orguljama, ali pravo je bogatstvo biti u Keniji kad ljudi slave Boga.«

Putem društvenih mreža profesorica Galić je svakodnevno informirala bližnje i prijatelje o svojim afričkim iskustvima, iz čega je bilo lako razabrati koliko ljubav i osjeća prema Keniji. Unatoč profesiji i zagrebačkom životu, nije bilo lako napustiti Subukiju, kojoj se planira vratiti prvom sljedećom prigodom. Zahvaljuje svim dobrim ljudima koji su pomogli njezinu misiju u Afriku. Naglašava poznatu misao da čovjek tek kada se makne iz svoje dnevne rutine nauči cijeniti male, neprocjenjive stvari, sitne radosti. Svjesna je da u modernom svijetu postoji toliko blagodati civilizacije, blagodati za koje su mnogi stanovnici planeta uskraćeni. »A samo mali dio potrebno je izdvojiti za one koji nemaju i koji nas trebaju«, zaključuje svoju kenijsku priču, iako bi najradije još tisuću slika ispripovijedala jer svakom rečenicom kao da u misli dođe nova zgoda sa štićenicima sirotišta koji su se uvukli pod njezinu kožu.

Iz perspektive hrvatske jeseni, nove školske godine, recesijskih tužaljaka, Kenija i Subukija doimaju se tako dalekima, no upravo ih približavaju osobe poput odgajateljice iz Širokog Brijega sa zagrebačkom adresom. Jer samo poželjeti upoznati potrebite već je velik korak, kamoli pomoći djelovanjem. Vjerojatno je ispisano samo prvo poglavlje kenijskog romana Josipe Galić.

Glas-koncila.hr

(Visited 679 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments