Intervju: Volim kada priča na Humans of Zagreb posluži kao inspiracija drugima

24 sep

Ako vas na zagrebačkim ulicama zaustavi tip s profesionalnim fotoaparatom i zamoli da vas fotografira, ne brinite – nije riječ o novoj mjeri SOA-e. Vaša će se fotka pridružiti brojnim portretima na Facebook stranici Humans of Zagreb koja broji više od 38.000 lajkova. Što je hrvatskom Brandonu Stantonu dalo motiv za pokretanje stranice i kako je projekt zaživio, doznajemo iz prve ruke.

Goran Kovačević, informatičar i istinski kreativac, studirao je elektrotehniku, a više od toga kako radi fotoaparat zanimalo ga je hvatanje trenutka tim magičnim alatom. Još za vrijeme studiranja u njemu se pobudila žeđ za putovanjima. Na europskim je odredištima puno fotografirao jer su, kako kaže, tada ljudi vani bili puno pristupačniji za razgovor nego kod nas. S vremenom je njegova putovnica udomila žigove skoro svih zemalja u Europi te se odlučio dati otkaz i iskušati egzotičnije destinacije. Afrika, Nepal, Amerika, Indija, Vijetnam – samo su neke od njih.
Odakle je došla ideja za pokretanje stranice Humans of Zagreb?

Sve je krenulo od People of Zagreb. Počeo sam fotkati ljude po Zagrebu uz njihov pristanak, ali tada nisam tražio da podijele priču. Bila je to stranica portreta ljudi koje bih slučajno sreo u Zagrebu, većinom bakice s placa ili starije osobe, specifične i nesvakidašnje. Nedugo sam zatim od prijateljice saznao za stranicu Humans of New York. Tako se portretu pridružila i priča o samoj osobi i stranica je preimenovana u Humans of Zagreb. Otada je projekt krenuo aktivnije, a stranica je postala prepoznatljivijom. Barbara Radulović, Martina Zeković i Tomislav Fogec kriju se iza vrijedne ekipe HOZ-a koja se s vremenom izmijenila, ali ne i raspala.

Za početak su to bile priče i portreti prijatelja i poznanika koje sam znao dovoljno da mi otkriju pokoji detalj više o sebi. Kasnije je sve teklo spontano, fotoaparat svakako nosim gdje god idem jer se na putu uvijek nađe interesantan kadar za stranicu KovaZg.

Većini ljudi je lakše podijeliti nešto o sebi ako su prije vidjeli moje radove. Stoga su uz veću popularnost stranice preuzeli prolaznici na ulici. Dakako, s njima je daleko teže postići spontanost fotografije i popričati o dubljoj temi, no većinom i to dobro funkcionira.

“O tome što sam ja prošao u 27 godina robije mogli biste knjigu napisati, ali nemam ja vremena niti mi se da pričati o tome. Sve tetovaže napravio sam od svoje 16. do 18. godine, 1970-ih. Ili sam ih sam radio koje sam mogao po nogama ili netko od frendova. Palili smo plastiku i onda bismo čađu miješali s destiliranom vodom i antibioticima pa iglom radili tetovaže. Ima tu svega, od likova iz slikovnica do znaka zabrane fotografiranja – dole na lijevoj nozi!”

Po kojem principu odlučuješ koje ćeš ljude predstaviti na svojim fotografijama?

Ispadne da su to ljudi koji odaberu mene! Jednak je broj situacija kada nekome priđem s osjećajem da bi priča mogla biti dobra i onih situacija gdje prolaznici priđu prvi i započnu razgovor. Naravno, dobar dio njih ne završi kao priča na HoZ-u – neki zbog već viđene priče, a neki jednostavno žele ostati anonimni pa ne dozvole ni fotografiju. U zadnje vrijeme problem anonimnosti rješavam fotografijom s leđa. U svakom slučaju osjećaj je izvrstan i neopisiva energija koju izmjenjujem s ljudima razlog je zašto to i dalje radim.
Kako generalno ljudi reagiraju kada ih nasred ulice zamoliš za portret i osobnu priču?

Sve je stvar “sedmog čula” koje sam stekao na putovanjima i u raznim životnim situacijama. Intuicija koja govori da bi moglo dobro proći ne prevari me u 90 posto slučajeva. Stoga ljudi kojima priđem uglavnom reagiraju ugodno, razgovor započnemo nevezano uz intervju. Stvaram radi osjećaja, ne radi posla – to mi je općenito filozofija hobija. Nerijetko su tu i samo HoZ snapshots, kadrovi koje okinem, a i uz koje ne ide priča. Neke fotografije jednostavno govore više od riječi, a s nekima želim sačuvati neponovljivi doživljaj Zagreba.

Je li bilo kakvih ekstremno negativnih iskustava?

Negativna se iskustva očituju kada netko tko javno kaže da je gay dobije neugodne i nepristojne komentare ispod objave koju tada moram obrisati. Slično je i kada netko izjavi da ne voli Zagreb pa se mudri pojedinci javljaju s opaskama zašto je onda uopće došao. Kod takvih je pojava glavni cilj da se ljudi educiraju kroz vlastite stavove, da se preispituju što im zapravo smeta i što je to u njima samima kada pišu takav komentar. Iz tog razloga najčešće namjerno ostavim komentar da možda, kada se pojave za godinu-dvije na istoj objavi, obrišu svoj negativan komentar jer su se i sami promijenili te naučili prihvaćati različitosti.

A pozitivnih iskustava ima mnogo. Dovoljno je obratiti pažnju na optimistične komentare podrške upućene onima kojima je teško. Naježim se kada vidim da je dobra priča poslužila kao inspiracija drugima. Time se mogu pohvaliti da sam stvorio neku vrstu kolektivne pozitivne svijesti u svom gradu.
Koja ti se priča posebno urezala u pamćenje?

Uh, takvih ima hrpa! Ovo je bio prvi spontani intervju na cesti i odmah sam znao da neće biti jednostavno:

“Znali smo da nam je ona prvo i zadnje dijete koje ćemo imati. Moja žena je bolesna i bilo je čudo da smo dobili Vitu. Mnogi nisu te sreće.”

Koliko se razlikuju priče građana Zagreba i primjerice New Yorka?

Zvučat će čudno, ali ne pratim radove fotografa iz drugih gradova pa tako ni HONY (Humans of New York). Svaki grad ima svoje humanse i svaki autor radi originalno i kako misli da je najbolje. Nedavno sam saznao da je Humans of Zagreb u top 10 humans of… stranica što je dodatna motivacija za daljnje stvaranje.
Jesi li u svakodnevnim potragama za pričom na zagrebačkim ulicama imao prilike fotografirati i neka poznata lica?

Fotić je uvijek uz mene, a koliko će ljudi dospjeti na stranicu je relativan pojam. Nekada to bude pet ljudi u tjednu, nekada stanka od tri mjeseca. Za mene su poznata lica moji humansi na stranici jer svojom pričom daju dio sebe za druge, što nije mala stvar. Javne ličnosti srećem, ali s njima nisam stigao porazgovarati na toliko intimnom nivou. Za njih sam samo “još jedan dosadni novinar”.

Uz Zagrepčane se na fotografijama često mogu vidjeti i turisti te stranci koji su postali novopečeni Purgeri. Kakva su njihova opažanja Hrvatske, ljudi i života općenito?

Ljudi su oduševljeni Hrvatskom i svime što vide u Zagrebu. Ipak od svakoga tražim osobno stajalište tako da turistički dio pada u drugi plan.
Možemo li uskoro očekivati izložbu Humans of Zagreb ili možda istoimenu knjigu koja bi sadržavala sve dosadašnje fotografije i priče na jednom mjestu?

Izložba se održala na inicijativu Urbanke  u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika 2014.godine u sklopu art JAM projekta. Fotografije sam posudio knjižnicama grada Zagreba koje su rotirale fotke od Dugava do Dubrave. Ovim putem pozivam sve koji se prepoznaju da slobodno uzmu svoju sliku i zahvaljujem im se što su bili dio izložbe.

Što se tiče knjige, nisam siguran kako to pravno riješiti jer nemam ugovore s fotografiranim ljudima. Za sada će to biti samo digitalna priča, a budućnost će donijeti svoje.

Jasam.hr

(Visited 205 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments