Halida, domaćica, čiji su radovi očarali Madonnu i Cavallija!

24 apr

¸Samo sa završenom osmoljetkom, Halida Suša dizajnira i izrađuje motive za odjeću i obuću koji obilaze svjetske modne piste.

Halida Suša iz Donje Luke kod Ilijaša za sebe kaže da je domaćica – žena sa sela, koja je završila samo osnovnu školu. Međutim, Halidini ručni radovi, nakit i asesoari, koje sama dizajnira, govore da je ona puno više od toga. To potvrđuju i svjetske modne piste na kojima se nose odjevni predmeti na kojima je radila, kao i modne kuće u kojima se prodaju cipele i odjeća ukrašeni njenim motivima i vezom.

I još više – čarape koje je izradila prema dizajnu Lamije Suljević na modnoj reviji u Štokholmu prošle godine, nosila je pop zvijezda Madonna, a godinama je italijanski dizajner Roberto Cavalli svoje kreacije dopunjavao papučama „aladinkama“ čije je ukrase dizajnirala i ručno izradila – Halida.

„Eto, neki kažu da sam dizajnerica, ali ja sam dijete sa sela, iz Misoče, tamo gdje je žensko moglo završiti najviše neku trgovačku školu ili zanat, samo da što prije dobije hljeb u ruke. Ja sam završila samo osnovnu, jer ono što me je privlačilo, nije bilo teorije da ostvarim. Zamislite šta bi rekla moja majka da sam joj tamo nekih 70-ih godina kazala da hoću u umjetničku školu. Pa, cijelo selo bi se smijalo“, priča Halida.

Kaže kako je u osnovnoj školi shvatila da ima dara za crtanje.

„Ja sam crtala svoj djeci u selu i svi su imali peticu iz likovnog, samo ja jedinicu – kao kaznu zato što im crtam“, priča kroz smijeh, dodajući kako je najviše privlače motivi iz prirode, ali da zna crtati i portrete i raditi sa bojama.

Čarape za Madonnu

Kada je imala samo desetak godina, Halida je počela da plete, hekla, veze…

Pitamo je je li to naučila od majke, a ona kroz smijeh odgovara: „Ma, kakvi, samu sam sebe naučila – a poslije sam ja učila majku“.

Kaže da ne zna kako se za nju pročulo i došlo do toga da radi za poznate dizajnere.

“Ovdje u selu živi tetka dizajnerice Lamije Suljević koja živi u Štokholmu. Mislim da je ona nju pitala zna li koga ko bi mogao izraditi njene kreacije, pa da ju je tetka uputila na mene. A onda se to vjerovatno pročulo među ostalim dizajnerima.“

Priča nam kako je po Lamijinom dizajnu radila haljinu za reviju u Štokholmu.¸

„Ta haljina je sva prekrivena ručno rađenim cvjetovima. Svaki sam uradila svojom rukom i prišila. Haljinu sam radila skoro tri mjeseca, a bila je na kraju teška šest kila. Uradila sam je tako da nigdje nije bilo greške, jer sam takva – perfekcionista, ne puštam rad iz ruke dok ne bude savršen“ , priča dok pokazuje haljinu na laptopu kojem ne radi „miš“ i koji je „svako malo izda“.

U radionici, smještenoj u njenoj kući, u kojoj su po bojama poredani merdžani (biseri, korali), šljokice, konci i cirkoni, nalaze se i uzorci cvjetova koje je izradila i kojima je “kitila” Lamijinu haljinu.

„Ovakvim cvjetovima sam ukrasila i čarape, one koje je nosila Madonna. Joj, bilo je smijeha kada sam to pravila, jer su one manekenke visoke, imaju po metar i po u nogama. Imala sam nogu od lutke i onda sam na njoj šila, pa su me djeca zafrkavala da sam tronoga. Te su čarape bile zaista nešto posebno, pa mi nije ni čudo da je jedne obukla Madonna“, priča Halida, prisjećajući se još nekih radova.

Papuče za Cavallija

„Radila sam i ove gaće – vidite to je za one zvijezde, sve su u šljokicama, nije to za nositi onako“, govori dok lista stranice svojih radova na laptopu.

Na pitanje šta joj znači činjenica da je Madonna nosila čarape koje je izradila, i to da su njene rukotvorine dospjele do svjetskih modnih pista, skromno odgovara: „Ma, meni je bilo stalo da djeci osiguram školovanje jer su oboje studirali u Sarajevu i  da ja i muž završimo ovu kuću. Ali, jest mi bilo drago. Čuj, kako neće – pa Madonna je to“, priča Halida, dok pred nas iznosi stotine različitih radova koje je sama dizjanirala i izradila.

Veli da njene komšije skoro i ne znaju za taj uspjeh,  ali da joj sin često govori: „Mama, mama, ko bi rekao da u tebi čuči takav talent.“

Ipak, s ponosom ističe da je uradila tri hiljade papuča „aladinki“ za Roberta Cavallija i da nijedan par nije bio isti.

„Za taj posao angažirao me jedan poslodavac iz Sarajeva, sa Baščaršije. Ja sam svaku aladinku oslikala i izradila ručno, nikad nijedna nije bila vraćena, niti je poslodavac bio nezadovoljan dizajnom.“

Pitamo je li ranije znala za Cavallija.

„Kako da nisam? Pa ja, kada se odmaram, gledam samo Fashion TV. Nikad nisam gledala one serije, sapunice. Mene to ne zanima. Volim da čitam, ali rijetko knjigu dovedem do kraja, jer su mi ruke nemirne – samo hoće nešto da crtaju, da rade. Zato volim gledati emisije o modnim kreatorima, o njihovim idejama.“

Iako je Roberto Cavalli prije sedam godina dolazio u Sarajevo, Halida ga nije upoznala, niti je ikada bila na nekoj modnoj reviji.

„Niko me nikad nije pozvao na modnu reviju, a ja bih stvarno željela otići, bar na neku u Sarajevu kada bude onaj Fashion Week. Znam da Cavalli zna za mene, ali voljela bih ga upoznati. Uvijek gledam kako prozivaju one kreatore na kraju revije, pa oni izađu“, kaže, kao da želi poručiti da je vrijeme da se za nju sazna.

Iz kutija vadi svoje crteže i priča kako nastaju.

„Nekad, iako budem premorena, ne mogu zaspati ako znam da ujutro moram uraditi neki dizajn. Onda zatvorim oči i pred sobom vidim te linije, te cvjetove, ponekad tu ima i brojeva, ali ljudi i ne primijete da su to brojevi, jer ja od njih napravim čudo. Onda ustanem, ponekad u totalnom polusnu i polumraku, i počnem crtati. Uvijek kraj kreveta imam spremljen papir i olovku i onda ova  ruka samo prati moju maštu.“

Cipele za Te Casan

Kaže da je nekoliko godina radila cipele za modnu kuću Te Casan iz Barcelone.

„Taj posao sam dobila preko dizajnerice Manuele Ele Filipović. Ona je dizajnirala cipele, a ja ukrasnu aplikaciju. Bio je to veliki posao za koji sam morala angažirati radnice, a ponekad je bilo i muškaraca koji su radili. Tada sam znala raditi do dva-tri ujutro“, prisjeća se Halida i, da bi dočarala kako su izgledale te cipele – crta ih.

Već neko vrijeme ona radi za modnu kuću Granoff iz Sarajeva, za koju izrađuje ukrase za šalove i ženska odijela. Pokazuje na kutiju u kojoj je već složeno stotinjak šalova raznih boja, ukrašenih njenim vezom i crtežom.

„Vidite, nijedan nije isti, ni linija, ni motiv, ni boja. Ovo radim i na prednjoj strani prsa na ženskim odijelima. Vlasnik Granoffa mi je kazao kako po cijelom salonu poreda odijela i šalove koje ja uradim, i onda se divi, ne znajući koji mu je od kojeg ljepši.“

Halida ne zna koliko je novca zaradila za svoj rad, ali kaže da joj je to, uz muževljevu platu, osiguralo pristojan život.

„Odškolovali smo djecu, kuću završili, stavili fasadu, radijatore, podove… Ali, ja ustvari i ne znam u novcu izraziti cijenu mog rada. Često me pitaju, pa ja onda razmišljam o tome kako je to što sam uradila nastalo, kako sam to i koliko dugo radila i onda shvatim da ne znam reći cijenu, pa često stvari poklanjam. Ali meni Bog sve vrati, u bilo kom obliku“.

Halida izrađuje i nakit, ukrase za svadbu, odjeću za djecu, kaiše, šešire, pape, a u zadnje vrijeme, kaže, najviše se bavi lutkama i minijaturnim narodnim nošnjama.

Sebi nikad nije izradila ništa, ali jeste prijateljima i rodbini.

„Moja kćerka je skromna i kada se udavala kupila je najjednostavniju bijelu haljinu, bez ijednog ukrasa. Rekla sam joj:’ Daj, da ti to mama malo sredi’. I onda sam napravila pojas ukrašen cirkonima za haljinu i od istog materijala tijaru za kosu. Trebam li reći da su se svi divili na svadbi i pitali gdje je sve to kupila“.

Sada kada je, kako kaže, sve pozavršavala u vezi s kućom i djecom, želi da se što više posveti svojoj strasti – dizajniranju, ali tako da radi samo ono što želi i kada joj se radi.

„Imam neke ideje u glavi koje želim realizirati, a za to treba vremena“, kaže.

Željela bi, veli, otići na pokoju modnu reviju, ali i popeti se na neke tavane.

„Ne znam zašto, ali me tavani jako privlače. Ima u njima nešto zanimljivo što mi daje inspiraciju. Možda je nekom smiješno, ali ja bih tako rado išla od jednog do drugog. Isto tako, kada bi me neko zaključao u onu moju radionicu, mogla bih u njoj ostati beskonačno dugo, nikada mi ne bi dosadilo.“

Na kraju je pitamo da li bi voljela raditi dizajn pod svojim imenom, a ona nas pogleda iznenađeno – kao da smo pitanje postavili pogrešnoj osobi – i kaže: „Pa, ako neko ovaj moj rad prepozna kao toliko vrijedan, možda jednog dana budem sebi crtala logo“.

Izvor: Al Jazeera

(Visited 1.365 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments