Generacija Y

30 apr

Gotovo svaka generacija dobije neko ime, nadimak. Ova koja sada stupa na scenu dozrijevajućih, odgovornih ljudi, stekla je u američkoj kampanji za izbor predsjedničkih kandidata čak treći nadimak – “Berni bojs”, a zvali su ih već Milenijumci (Millennials) i Generacija Y. Najnoviji nadimak je lokalnog (američkog) karaktera, ali postoji vjerovatnoća da se proširi, dobijajući druge lokalne varijante. Riječ je o tome da je kampanju demokratskog kandidata Bernija Sandersa do zanemarujuće male razlike u prvom turnusu glasanja u odnosu na favorizovanu i bogatu Hilari Klinton – iznijela generacija mladih Amerikanaca volontera, boreći se od vrata do vrata za političara koji bi glatko mogao da im bude deda.

Bypass preko generacije roditelja je ono što nastupajuće mlade čini posebno interesantnima. Popularnost Stefana Hesela (Stéphane Hessel) koji je 2010. u svojoj 93. godini pokrenuo mlade pozivom na pobunu (Indignez-vous!) nema nikakve veze sa njegovim melodramskim rođenjem u čudnom bračnom trouglu, koji je inspirisao Trifoa da napravi kultni film “Žil i Džim”, nego sa njegovim socijalističkim idejama i učešćem u francuskom Pokretu otpora. Njegova privlačnost za mlade potakla je proučavanja sociologa širom sveta. U Francuskoj se mlada generacija opet ustalasava i nudi da na predsjedničkim izborima 2017. svojom energijom i znanjem pogura sedamdesetosmogodišnjeg socijalistu Lionela Žospina (Jospina). U pitanju je još jedan primjer političke komunikacije unuka i djedova u kojem su roditelji preskočeni kao komformisti skloni da “ne talasaju”, da čuvaju otpatke svog društvenog statusa i ušteđevina koje im se postepeno tope. U grupu političkih “deda” spada i ne mnogo mlađi Džeremi Korbin (Jeremy Corbyn) u Britaniji, opet deklarisani socijalista.

Prerano je i pretjerano samo na osnovu toga tvrditi da je mlada generacija listom socijalistička, ljevičarska. Sociolozi, Aleksandra Žibe (Jubé) na primjer, tvrde da su “pripadnici Generacije Y enigma, često neodlučni između ekstrema. Individualisti i tolerantni. Rastrzani i zahtjevni. Udaljeni od politike, ali veoma angažovani u socijalnim akcijama. Kritični prema sistemu, ali bez sklonosti ka revoluciji. U poslu kao i u životu često pretpostavljaju privatno javnom. U Americi su dominatna kategorija tržišta rada sa 53,5 miliona ljudi. Skloni su temeljnim promenama kodeksa i stila života.”

Oni koji su čitali knjigu Temps et politique, tvrde da je An Miksel (Anne Muxel) prodrla u psihu ove generacije ocjenivši je kao listom opredjeljenu za direktnu demokratiju bez političkih posrednika. To su ljudi koji preferiraju horizontalnu organizaciju, a ne vertikalnu, pa će otuda političke partije imati muke sa njima jer su im važni etika i povratak nekadašnjim vrijednostima tolerancije i socijalne jednakosti. Tu je njihov kontakt sa generacijom dedova sa kojima zajedno žele da odbace egoizam koji je obezvrijedio generaciju njihovih roditelja. Miksel ih još definiše i kao generaciju “pluralista”, jer su mobilni u izboru ciljeva i nemaju nikakvih rasističkih i antiimigrantskih naboja. Naravno, nisu svi takvi, jer onda nacionalistički FNP u Francukoj, Lega Nord u Italiji ili Pegida u Njemačkoj ne bi imali mladu i snažnu “udarnu pesnicu”.

Generaciju Y čine osobe rođene od 1980. do 2000. (po nekima od 1984. do 2004) godine. Iako odsutni iz planova kapitala i politike ipak posjeduju, prema procjenama, oko 50 milijardi dolara, pretežno zarađenih u okviru sharing economy. Sve one Netflix, Spotify, Airbnb, uključujući i rusku Yandex… njihova su invencija kako da se zaradi neki dinar ili potroši što manje, čime se podrivaju tradicionalni “tržišni” odnosi. Uber – digitalna taksi služba, primjer je rušenja važećih standarda i odnosa na tržištu. To je snalaženje obespravljenih, koje se na žalost ne okreće prema vrhu piramide nego deluje horizontalno, ugrožavajući pretežno pripadnike sličnih socijalnih slojeva i uglavnom iz generacije roditelja (X). U toj igri neko se i obogati, iako je to kolateralna dobit. Italiju trese slučaj sedamnaestogodišnje Kristine Kiperi, koja je svakodnevno pisala po stranicu teksta i puštala to preko Wattpad (besplatne “zajednice” pisaca), pa je stekla 8 miliona čitalaca. Zgrabili su je izdavači i objavili njeno štivo kao roman pod naslovom “My dilemma is you”. Prvo izdanje od 30.000 primjeraka prodato je za manje od mjesec dana. Ta curica, koja još nije završila srednju školu, garantovano nije pisala zbog novca.

Deobna (sharing) ekonomija, prema izveštaju McKinsey grupe ima šanse da do 2025. godine dostigne obim od 325 milijardi dolara prometa u oblasti transporta, turizma, iznajmljivanja kuća, stanova, garderobe, namještaja… spisak je gotovo beskonačan. Tragikomično je da su taksisti u Madridu na demonstracijama protiv Uber konkurencije (koja postoji u 58 zemalja, odnosno u preko 300 velikih gradova svijeta) uzvikivali “Slobodno tržište mora da pobjedi”, tražeći pritom da država zabrani Uber konkurenciju.

Malo statistike nije valjda na odmet. Pripadnika Generacije Y u svijetu ima ukupno 2,5 milijarde. U Americi čine 25, a u EU 24 odsto populacije. Čak 58 odsto ih živi zajedno sa roditeljima, mnogi su nezaposleni, iako pripadaju najobrazovanijoj generaciji u historiji. Radije komuniciraju elektronskim putem nego u direktnom obraćanju. Ova generacija ne drži do uvreženih pravila, napušta roditeljsku kuću čim se za to pojave uslovi, ali se i vraća sa podjednakom lakoćom. Nema precizne ideje o porodici: muž, žena, deca, kuća, mašina za veš… sve je to prolazno, naročito materijalna dobra – samo 15 odsto pripadnika ove generacije tvrdi da želi da kupi kola. Većina ipak poseduje vozačku dozvolu. Zato postoji “sharing” (ekonomija deobe), pa ako jedan auto u proseku deli 9 osoba – kako se proračunava – za 15 godina auto industrija će doživeti crne dane. Čak 54 odsto Milenijumaca robu kupuje onlajn ili je nabavlja trampom sa vršnjacima. Svemu tome ih je naučila neimaština – nezaposlenost.

Izuzetno visoka nezaposlenost mlade generacije u Italiji potjerala je mnoge da egzistenciju potraže okretanjem poljoprivredi. Tako je tradicionalna italijanska privrženost kvalitetnoj hrani dobila novi, gotovo revolucionarni impuls uvođenjem modernih metoda organizacije rada, kompjuterizacije, razmene znanja, informacija, elana i gradskog načina života što ga je unijela generacija novih seljaka/građana. Oni nisu mogli da konkurišu masovnoj proizvodnji svemoćnih multikompanija, pa su se pozabavili zdravom hranom, tradicionalnim proizvodima, raznovrsnošću proizvodnje i nametanjem saznanja da dobra hrana mora imati visoku cijenu. To je dovelo do obilja novih proizvoda nasuprot tendencijama multikompanija da sužavaju ponudu, ukratko do dominacije borbe za kvalitet i transparentnost – da svako zna šta jede, odakle to dolazi i kako utiče na organizam. Berni Sanders je inspirisan tom tendencijom proklamovao svoju “Ruralnu ekonomiju” polazeći od logike da je neodrživo što samo četiri multikompanije drže 80 odsto tržišta mesa i soje u SAD. Proklamovao je borbu u korist malih i srednjih proizvođača, jer će to donijeti nova radna mesta i doprinijeti zdravijoj ishrani pregojenog američkog stanovništva. Monopol u poljoprivredi SAD diktirao je ishranu koja jeste melem za profit, ali je tragična po zdravlje ljudi…

Novembra prošle godine časopis Fortune organizovao je šestu za redom panel diskusiju sociologa i preduzetnika o Milenijumcima na kojoj je razbijeno mnogo predrasuda. Sem što je konstatovano da je to generacija koja će 2025. godine činiti 75 odsto radne snage i isti toliki udeo imati u potrošačkoj moći, zaključeno je da su: 1. oni bolje obrazovani i obučeni nego što se misli; 2. da su veoma fokusirani na karijeru ako im se pristupi otvoreno, bez lažnih obećanja; 3. da nisu nelojalni, već da prosto ne zanemaruju druge opcije: čak 55 odsto njih smatra da je 10 godina provedenih na jednom poslu dovoljno te da onda treba tražiti nešto novo; 4. teže da mjenjaju ne samo posao nego i sistem vrijednosti, jer digitalno doba svakodnevno nudi brojne nove mogućnosti.

Bez ikakve sumnje, najsrećniji pripadnici te generacije žive u Kini. Rođeni neposredno poslije uvođenja zabrane rađanja više od jednog djeteta, svi su rasli kao jedinci i imali prilike da dobiju najbolje uslove života, školovanja, napredovanja u zemlji koja se nalazila u svom nezadrživom usponu. Srednju školu je završilo 85 odsto pripadnika ove generacije, a 43 odsto fakultete. U doba njihovog sazrijevanja BDP Kine je učetvorostručen. Za razliku od zapadnih vršnjaka koji su prva generacija koja živi u uslovima lošijim od onih koje su imali njeni preci, u Kini ta generacija živi vjerovatno najbolje u historiji te zemlje.

Kineska mlada generacija podsjeća na “bejbibum” generaciju, ali u mnogo modernijim uslovima. Veliki su potrošači i dominiraju e-komerc sektorom sa preko 50 odsto kupovina iako čine manje od trećine stanovništva. Troše visoko kvalitetnu robu, a online porudžbine omogućavaju im kupovine iz bilo kog dijela sveta. Digitalizovani su više nego njihovi vršnjaci u svijetu i to vrlo kvalitetnim aparatima. Vole izlaske u restorane ili makar hranu za kućnu dostavu. Najbrže rastući domaći sektor u Kini je upravo onlajn dostava hrane u vrijednosti od 2,79 biliona juana (430 milijardi dolara) i sa stopom rasta od 12 odsto godišnje. Svi ovi podaci nisu iz kineskih izvora nego sa nedavne China Investment Conference, šeste po redu u organizaciji Credit Suisse – globalne finansijske korporacije.

Iznenađujuće je koliko mnogo studija o Generaciji Y postoji, a da je to materija koju naše društvene nauke skoro da nisu ni okrznule. Na internetu se pod tom odrednicom nalaze samo 144 jedinice na našem jeziku i to najvećim dijelom sa penzionerskog sajta “Penzin” i iz hrvatskih časopisa. Nemarnost je naša najjača strana, oduvijek. Zato naši mladi žive svoj život, dobrim dijelom su digli ruke od roditelja, a o državi i da ne govorimo. Skandal sa đacima Matematičke gimnazije upečatljiv je primijer provalije koja ih dijeli od narcisoidne države. Mislim da oni ne zaostaju mnogo za bitnim karakteristikama svoje generacije u svijetu – recimo da 75 odsto ima svoj profil na društvenim mrežama. Nisu oni samo zavisni od interneta nego su i njegovi korisnici, istraživači, pa i gospodari. Oni najbolje razumiju zašto je papa Francisko prije neki dan izjavio da su internet i društvene mreže – dar božiji.

Dok srednja generacija sjedi pred ekranima i blene u one golišave peračice automobila što grudima sapunjaju šoferšajbe, a još starija prati šta sve može da posluži kao spasonosni “lijek iz prirode” – dotle naši Milenijumci preko interneta nalaze sebi posao za neku domaću ili još češće stranu firmu, proširuju svoje znanje i kompjuterske vještine ili bar preko “prevoz.org” pronalaze sebi najjeftiniji način da putuju dijeleći troškove sa vlasnikom vozila. Bacio sam pogled i našao da je na relaciji Beograd-Ljubljana svakodnevno moguće naći desetak onih koji nude prevoz svojim kolima po cijeni od 20 do 30 eura. Za pravo inostranstvo valja pogledati BlaBlaCar i vidjeti da recimo za istu cijenu čovjek može putovati do Beča – petkom je izbor najširi. Budući da svaki vozač daje podatke o sebi, o kolima, o tome koliko slobodnih mjesta ima, u koje vrijeme i odakle polazi… mogućnost izbora je zaista velika. Pritom smo mi van glavnih tokova.

Znam nekolicinu mladih, onih kojima bih generacijski mogao biti deda, koji rade kompjuterske usluge za strane firme, prate berzanska kretanja i trguju onlajn, na poziv putuju po Africi i Aziji kao trgovački predstavnici velikih svjetskih firmi, nude sopstvene proizvode zdrave hrane, B&B smeštaj, prevodilačke usluge… Imaju za naše uslove solidne prihode i oblikuju sopstveni život svjesni da zajednica nije u stanju da im bude od koristi. Od vremena Kejnza, kada je proklamovano da deo pri raspodeli valja odvojiti za inicijalni kapital buduće generacije, stiglo se do svjetskog trenda zaduženosti očeva na račun dece, i to toliko da će te dugove teško uspeti da otplati prva generacija nasljednika. Na neki način, Milenijumci pokušavaju da se otrgnu od dominirajućeg propadanja i postaju “kućna dijaspora” koja prati i koristi zbivanja u razvijenom svijetu ne čekajući da im neko formalno otvori vrata Evropske unije. Ipak, niti tako radi većina mladeži, niti je tim putem moguće riješiti problem cijele jedne generacije. No, ne vrijedi svaljivati krivicu ni na uvijek krivu državu – ovoga puta krivica je do oguglalog društva, kome je prethodna komformistička generacija (X) dozvolila da isklizne iz normale.

Pescanik.net

(Visited 190 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments