Piše: Tea Drmač
Ona je dokaz da je apsolutno sve moguće uz trud i rad, i isključivo samo uz to. Ukoliko nešto uistinu želite, ne postoji prepreka koja vas može spriječiti u postizanju cilja. Dženana je slijepa, i mnogi bi rekli da je to nepremostiv problem, da zbog toga ne možete završiti školu, fakultet, da ne možete čitati, pisati, kuhati, zaljubiti se, imati momka, te se na kraju udati. Ukratko, da vas to spriječava da vodite normalan život. Apsolutno pogrešno! Razgovarali smo s Dženanom o njenim uspjesima, o tome šta ju inspirira, kad se rodila ljubav prema pisanju, te o životnim izazovima koji su pred njom.
Dženana Brkić-Isaković :
„Osnovnu i srednju školu sam završila u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima u Sarajevu. Posljednju godinu srednje škole sam završila u Indianapolisu, Indiana, SAD. Fakultet sam završila na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, smjer engleski jezik i književnost. Rođena sam potpuno slijepa. Tri operacije su uspjele vratiti samo mali procenat vida na lijevom oku, dok su desno potpuno uništile. Po dobitku glaukoma (visokog očnog pritiska), i to malo vida je počelo slabiti, tako da danas vidim jako malo.“
Koji su to životni izazovi s kojima se susrećeš svaki dan?
„Svakodnevni izazovi sa kojima se susrećem su moja motivacija. Kada uspijem da uradim nešto novo, nešto za što sam mislila da neću biti u stanju uraditi, dobijem motivaciju za nešto više. Velika motivacija su mi mnogi ljudi koji me okružuju, a koji su u sličnoj situaciji kao i ja. Motivišu me i brojni ljudi sa invaliditetom o kojima samo možemo čitati.“
Jedna od takvih je i Helen Keller, o kojoj mnogi ne znaju ništa, ili znaju sasvim malo. Dženana o njoj kaže:
„Helen Keller je žena koja je bila gluha i slijepa. Uz pomoć svoje učiteljice, Anne Sulivan, uspjela se školovati, naučiti četiri jezika, te objaviti nekoliko knjiga. Bila je veliki pobornik za ljudska prava, putovala je po svijetu, bila je aktivan član društva. Kada to mnoge žene njenog doba nisu mogle, ona je dokazala da se može. Cijeli svoj život je provela doprinoseći društvu na najbolji mogući način. Jednom je rekla da ne može uraditi sve, ali da nikada neće odbiti da uradi ono što može. Da je barem tako sa svima nama, ovaj svijet bi bio jedno prelijepo mjesto za živjeti.“
Dženana gaji veliku ljubav prema književnosti i pisanju, te rado govori o tome:
„Volim čitati. Čitanjem sam uvijek uspijevala pobjeći od katkad okrutne realnosti, ali, svakako, čitanje mi je pomagalo da učim, dolazim do novih spoznaja, kao i da sama počnem pisati. Među dražim knjigama su, dakako, klasici, zato i jesam studirala englesku književnost. Volim distopijske romane poput Orwellovog 1984, kao i romane ženskih klasičnih spisateljica, kao što su Jane Eyre, Ponos i predrasude i tako dalje. Nedavno sam pročitala knjigu Čovjek po imenu Ove, autora Fredrika Backmana. Na mene je ostavila jak dojam i preporučujem je svima.“
Naravno, svi zaljubljenici u knjige imaju svoje omiljene knjige, pa ni Dženana nije izuzetak:
„Kao što sam već rekla, jedna od omiljenih knjiga mi je 1984, koju je napisao George Orwell. Taj autor me toliko fascinirao sa svojim romanom, jer je još u svoje doba napisao nešto što se može primijeniti na ono što se danas dešava. Uspio je kreirati jednu budućnost, strašnu i okrutnu, a elemente jednog takvog sistema možemo vidjeti danas, u svijetu tehnologije. Nismo ni svjesni koliko su podaci o nama, koje svugdje ostavljamo, dostupni svima. Internet manipuliše društvom. Danas šta god se objavi, ljudi u to povjeruju, a to je, samo po sebi, strašno. Pitam se gdje ovaj svijet tehnologije vodi naše društvo.“
Veliki je broj onih koji ne gaje ljubav prema književnosti, pa nas je zanimalo šta naša sugovornica misli kako probuditi tu ljubav, kod onih, koji nisu otkrili sve čari koje donosi nova knjiga u rukama.
„Ljubav prema književnosti je najbolje probuditi dok su djeca još mala. Čitati im pred spavanje, kupovati im knjige, da djeca vide da i to može biti zabavno. Malo teži zadatak je kada su u pitanju odrasli ljudi. Mislim da je najbitnije da se u školama, pored lektira koje su nerijetko dosadne učenicima, uvedu časovi čitanja, ili klub čitanja, gdje učenici sami biraju šta će čitati, a potom se i diskutuje o tome. Učenici trebaju da vide da i pored klasičnih lektira postoje i drugi žanrovi koji bi im se mogli dopasti, a kao posljedica toga oni kasnije mogu postati strastveni čitatelji.“
Iz ljubavi prema književnosti, rodila se i ljubav prema pisanju.:
„Pisati sam počela još u osnovnoj školi. Naravno, tada su to bile djetinjaste stvari. Pisala sam dnevnik, sa kojim sam nastavila i u srednjoj školi, a kojeg, ponekad, pišem i danas. U srednjoj školi sam počela pisati i priče i poeziju. Pisanje mi pomaže da se osjećam bolje, da usmjerim svu energiju u nešto što ostaje tu, čemu ću se jednom moći vratiti. Kreiranje nečega vlastitog, pa makar to ostavili samo za sebe, vam pomaže da osjećate poštovanje prema samome sebi i da osjećate da vrijedite.“
Morali smo se dotaći i teme predrasuda, koje su prisutne u svakom društvu, o svemu i svačemu. Ona to komentira na sljedeći način:
„Činjenica je da danas u svijetu postoji mnogo predrasuda prema „drugačijima“, bilo to da je u pitanju druga vjera, drugi spol, pa tako da i mi, osobe sa invaliditetom, nismo izostavljeni. Suočila sam se sa mnogim predrasudama tokom svoga školovanja, tokom boravka u Americi, kao i na fakultetu. Ljudima sam pokušala objasniti da ja to mogu. Neki su shvatili, promijenili svoje mišljenje, dok su drugi ostali isti. Nekim ljudima je uzalud dokazivati, a i čovjek se od toga nekad umori. Idemo u školu, radimo, kuhamo, čistimo… jednom riječju, živimo, kao i svi drugi. Nadam se da to nije teško shvatiti onima koji imaju predrasude. Prvo naučite nešto o osobama sa invaliditetom, upoznajte ih, pa onda donesite svoje mišljenje. Mislim da je ovo vrlo jednostavno, pa ko želi shvatit će. Završila sam školu, fakultet, udala se. No, mnogi izazovi su preda mnom. Malo sam odmorila pa ću sada u potragu za poslom. To je, samo po sebi, jedan veliki izazov. Kada velika nezaposlenost vlada u našoj državi, osobama sa invaliditetom je još teže da nađu isti. Potom, voljela bih i upisati master nakon što se malo odmorim. Nije nimalo lako završiti sve u roku. Ostavilo me malo iscrpljenom, tako da mi je dobrodošla ova pauza.“
Za kraj pitali smo ju za njen životni moto, na što ona odgovara:
„Moj životni moto je „Ne odustaj prije nego pokušaš ; dok god vjeruješ moguće je skoro sve!“ Mnogo puta sam mislila da nešto ne mogu uraditi sve dok nisam pokušala. Zato, kada mi neko kaže da ne mogu, ja kažem da ću pokušati i vidjeti je li to tačno. Većinom se ispostavi da je zaista sve moguće ako se trudiš, ako vjeruješ u sebe, ako ustraješ u onome što započneš.“
