Feđa Ibrulj: Profesor engleskog jezika s gitarom i mikrofonom u ruci – Bitno je nadmašiti sebe, a ne drugoga!

11 maj

Kantautor i gitarista, Mostarac Feđa Ibrulj, poznatiji kao F.M. Project, tridesetdvogodišnji je profesor engleskog jezika i književnosti, a uskoro i magistar komunikologije. Posao u školi + posao na sceni (čitaj ljubav 🙂 ) njegova je idealna formula koju uspješno primjenjuje već dugi niz godina.

Engleski jezik je sam po sebi interesantan i fluidan. Faktički, najrasprostranjeniji, javna je tajna da je to i službeni svjetski jezik pa je to jedan od razloga odabira Feđinog zanimanja. Još kao dječak, slušao je muziku s engleskog govornog područja, s naglaskom na britansku rock scenu, a gledanje filmova bez prijevoda ga je dodatno zaintrigiralo tako da nije bilo sumnje da će studirati engleski i to s lakoćom.

-„Mnogo volim da čitam, to mi je kasnije pomoglo u pisanju pjesama kako na maternjem, tako i na engleskom jeziku. Kasnije sam profesionalno usavršavanje nastavio na istom fakultetu samo na odsjeku za komunkologiju. U životu sam se opredijelio za nešto što mi prirodno ide za rukom iako sam i talenat za fiziku i matematiku, tj. prirodne nauke“ – otkrio je Feđa.

Kada je riječ o muzici, ako se pitate, po čemu se je Feđa poseban, odgovor slijedi:
-„Glavna razlika između drugih pjevača i mene je što ne želim sebe da predstavim kao pjevača, nego kantautora i gitaristu koji pjeva svoje pjesme, ima svoj ton i emociju, nezavisno od vokalnih sposobnosti kojima nisam i ne želim da posvećujem mnogo pažnje. Ne želim da dozvolim sebi da mi upeglanost glasa i tehničke sposobnosti padaju u prvi plan, mada nešto vježbe pred nastup ili studio nije na odmet. Jako poštujem muzičare i pjevače, jer vidim koliko ulažu truda i pridaju značaja performansu, pogotovo pjevači. Smatram, da sam za razliku od većine mnogo opušteniji i da muziku volim „do kraja“. Ne postoji ni jedan dio dana ili noći u kojem nisam raspoložen da sviram, pjevam ili nastupam. Iako svaki nastup nosi dio poslovnog odnosa i sadržaja, nikad nisam doživljavao muziku kao posao“ – naglasio je Feđa koji je po prirodi optimista ali i vrlo samokritičan. Nikada ne gubi volju ni nadu i uvijek teži da bude još bolji.
-„Uvijek može i treba bolje. Bitno je svako malo u nečemu nadmašiti sam sebe, a ne drugoga“ – rekao je Feđa koji nam je odgovorio na nekoliko zanimljivih pitanja u redovima koji slijede.

Profesor si engleskog jezika, da moraš birati između muzike i profesije, za šta bi se odlučio…?

Mislim da sam odabrao život na ivici između dvije navedene profesije, balans je za sada jako dobar, iako uvijek može biti bolji. Iskreno, ljubav prema muzici je jača od poveznice s bilo kojim drugim poslom, mada je u jednu ruku i muzika postala nešto s čime se već duži niz godina bavim profesionalno, naročito kada je u pitanju snimanje autorskih pjesama i rad na spotovima za iste. Dakle, muzika je broj 1., svaka druga okupacija može, ali i ne mora.

Kako funkcioniše taj spoj, profesora koji pjeva i svira, popularan je, a ne predaje muzičko nego engleski jezik 🙂 ?

Iskreno, nekad jako teško, ali ljubav prema muzici je presudna, s druge strane povećenost poslu profesora je presudna za ono što nosi svakodnevni život. Zadnjih par godina radim i kao sudski tumač, vremena za muziku je sve manje ali ljubav prema njoj postaje sve jača… Često, nemam mnogo vremena za kvalitetan san, jer vrijeme za muziku odvajam u noćnim satima kad sve „utihne“, međutim muzika mi pruža osjećaj slobode, bilo da stvaram, vježbam ili improvizujem, uvijek se osjećam opušteno i nadahnuto. Dovoljno je reći da me čini sretnim i kompletnim.

Gitaru sviraš od svoje sedme godine-kako je sve počelo?

Otac je svirao gitaru… Kuća je bila prepuna kaseta i ploča domaće, britanske i američke rock garniture. Pred sama nemila dešavanja u BiH (1991), počeo sam da učim prve akorde i savladao par pjesama, ono što sam naučio počeo sam da koristim i improvizujem i da sviram po „sluhu“. Prva pjesma koju sam „skinuo“ na taj način bila je „Let it be – Beatles“. Kad se vihor rata smirio krenuo sam u Osnovnu muzičku školu u Mostaru, a potom i srednju. Paralelno s tim sam krenuo da sviram s bendom „Kreativni nered“, bilo mi je samo 10 godina… Svoju poziciju ritam gitariste sam doživljavao profesionalno i s ljubavlju, a sviranje je bilo i više nego korektno za taj uzrast, jer su članovi benda bili stariji od mene u prosjeku od 3 do 7 godina. Iz tog benda sam doslovno uvučen u muzičku školu po preporuci našeg tadašnjeg mentora Fehima Hajdarevića, kasnije nastavnika i profesora u Muzičkoj. Sve u svemu, jedan izvrstan gitarista i još bolji čovjek koji je zaslužan za ono što danas znam o gitari i muzici. Preko nevladinih organizacija s navedenim bendom sam proputovao cijelu BiH, dakle kao dječak sam stekao bendovsko iskustvo i osjetio „live“ nastupe i „stage“. U muzičkoj i nisam bio neki dobar primjer učenika, naročito kad je u pitanju hor, solfeđo i teorija muzike. „Provlačio“ sam se na osnovu gitare.

Koju muziku sviraš, šta preferiraš i zašto?

Krenuću od najblaže… Volim dobro utegnut pop rock s lijepim gitarskim dionicama. Dalje, veliki sam ljubitelj hard rocka, hard and heavya, heavy i power metala. Ono u čemu se najviše pronalazim je glam rock jer je obogaćen tvrđom svirkom, lijepim gitarskim dionicama, utegnutim bubnjem i basom i tek nešto klavijature koja upotpunjava praznine. Više preferiram tekstove ljubavnog, nego socijalnog karaktera. Glam rock spaja tehniku i performans s nečim što je s druge strane prihvatljivo, sladunjavo i pitko.

Koliko je danas teško biti muzičar u našoj zemlji?

Ako se pomirimo s činjenicom u kakvom vremenu i okruženju živimo danas, nije tako teško. S druge strane, teško je izdržavati porodicu iz sredstava zarađenih od rokenrola, mada s tim još uvijek nemam iskustva. Biti muzičar je, kažu, danas mnogo teže nego nekad prije, kada su se muzičari cijenili i činili kremu društva. Nažalost, mnogo muzičara danas svira u 5-6 bendova da preživi, mnogo putuju i nemaju vremena za privatni život. Ja još uvijek imam sreću da od svega toga osjetim više zadovoljstva nego sekiracije i umora. U svakom slučaju, ako se odlučimo na autorski rad iz dijapazona rokenrola, suočićemo se sa velikim poteškoćama, od prihvatanja publike do finansijskih problema kada je u pitanju studijsko i snimanje spotova.

Na koji si dosadašnji uspjeh najponosniji?

Ima ih više… S bendom KoSuOvI snimio sam prvi demo album, gdje moja malenkost potpisuje 9 numera s muzikom i tekstom, s heavy metal bendom Maska sam se također ostvario autorski te imao mnogo impozantnih nastupa (u ljeto 2015 na New Wave festu smo osvojili nagradu Amus-a). Nešto posebno, za mene je moj samostalni muzički podvig (F.M. Project), pjesme do sada te spotovi i pjesme koje slijede. To je nešto isključivo moje, mada sam sarađivao i sa drugim autorima. To je što se tiče muzike… Kroz život sam ponosan na poniznost i poštovanje prema drugim ljudima, svoje obrazovanje te manire koje nosim iz kuće. Mnogo stvari se može smatrati uspjehom…možda sam najponosniji što u vremenu šunda i kiča nisam podlegao trendovima koji kvare sliku iskonskog čovjeka i sve ono humano što on u sebi nosi.

Gdje je bilo tvoje prvo radno iskustvo, a gdje si zaradio prvi novac?

Prvi novac sam zaradio sa rahmetli dedom u garaži, gdje sam mu pomagao oko auta, donosio ključeve, gedore, pribor i sl. Ruke su mi bile prljave do lakata… Kad sam završio dedo se okrenuo i dao mi šaku punu dinara te rekao: „Sine ti si ovaj novac zaradio!“. Nakon toga dao mi je još i rekao da je to drugo za čokolade. Bilo mi je nepunih 7 godina i tada sam vrlo dobro shvatio razliku između poklanjanja novca i zarade. Drugu, značajniju sumu sam dobio kada sam za Novu godinu (1997.) odsvirao „Nights in white satin“ u društvu svojih roditelja. Prvo radno iskustvo stekao sam u izviđačkoj organizaciji, gdje smo radili pripremu smještaja za učesnike WSO-a, a kasnije sam radio kao prevodilac za istu.

Tvoj životi moto?

„Nema labavo!“ Nešto grublja varijanta glasi: „Oštro i na prvu!“

Planovi za budućnost?

Vrlo jednostavni… Nadogradnja onoga što već radim, s naglaskom na stvaranje i plasiranje novih pjesama u javnost. Nastupi u regionu su na pomolu, tako da već razrađujem planove i bilježim datume. U narednim godinama nastojaću svoju privatnu aktivnost sudkog tumača proširiti u obliku agencije, kako bih okupio više saradnika i samim tim bio konkurentniji na tržištu rada. U planu je i proširivanje škole gitare, u kojoj uspješno držim grupne časove zadnje dvije godine te saradnja s drugim muzičarima. U planu su i druge aktivnosti opuštajućeg karaktera u vidu putovanja i odmora 🙂

Zeda.ba

(Visited 484 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments