Ella Dvornik: Kako ustvari zarađujem novac?

14 jul

U zadnje vrijeme me uglavnom ljudi pitaju kako ja zarađujem novac? Većina ljudi koja me prati na društvenim mrežama ili čita moj blog misli da ja uglavnom trošim puno novca da bih putovala, ili kupujem previše cipela ili previše odjeće. Svaki put kad odem na putovanje ljudi mi napišu ‘’odakle ti toliko novca?’’ ili zaključuju da živim na tatinom novcu. Iako do sada nisam pisala o tome, mislim da je bitno da napišem nešto na tu temu jer zaista nisam otkrila toplu vodu. Prva stvar koja je bitna i koju želim reći je da ne trošim tatin novac. Moj tata ima autorska prava, ali to zaista nije velik novac. Taj novac ide mojoj mami kao nekakva mjesečna plaća i ne omogućuje luksuz nikakav.

Ako pogledate kako moja mama živi, ona ne vodi nikakav glamurozni život. Poprilično je normalna i mislim da se zato većina žena njezinih godina s njom može poistovjetiti. Nije ona nikakva glamurozna osoba koja kupuje skupe krpice. Štoviše, ne znam kad si je zadnji put kupila nešto. Ne vozi Porsche niti posjeduje vilu s bazenom. Nisu nikakvi milijuni, štoviše ostali biste u šoku kad bih vam rekla koja je to svota. Neću pričati o brojkama jer to nije lijepo, ali samo sam htjela zaključiti tu temu.

Kako ja zarađujem? Pa iskreno, dok nisam započela blog imala sam posao u Londonu. Zarađivala sam nekakvu prosječnu britansku plaću, što je za hrvatske standarde mnogo, ali u Engleskoj to zaista nije neka zavidna plaća. Pogotovo jer je najamnina koštala skoro koliko i moja plaća. Kad god bih dobila plaću, uplatila bih nekakvo putovanje. Blog sam počela kako bih vodila dnevnik i kako ne bih ljude gnjavila na društvenim mrežama svojim fotkama. Nisam počela blog da bih pokazala ljudima što ja imam, a oni nemaju, već sam htjela pokazati ljudima da su sjećanja puno bolja od stvari. Na početku sam plaćala svoja putovanja i sve svoje troškove. Kad je blog počeo dobivati posjećenost inozemnih čitatelja, počela sam raditi s hotelima.

Prvi hotel s kojim sam ikada radila je Radisson Blu u Pragu. Javila sam im se i poslala im ideju svojeg putovanja u nadi da će me htjeti ugostiti. Oni su mi ponudili tri dana u svojem hotelu, ja sam sama morala platiti avionsku kartu i sve što sam tamo jela i pila ili radila. Na početku mi je to bilo super jer mi je smanjivalo troškove, i tko ne bi pristao na to? Međutim, kasnije su me počeli zvati iz drugih hotela i svi su nudili smještaj. I to je super, međutim kada izračunaš sve avionske karte i novac koji ćeš potrošiti tamo, ne možeš to nazvati besplatnim. Prvo radiš puno. Ja nosim tri kamere, s dvije snimam videouratke, s jednom radim fotke. Sve moram fotkati i sve moram snimati. Moram prije nego što odem nekamo sve istražiti. Koliko će me što koštati i koja mjesta moram vidjeti, kakvo će biti vrijeme, koje restorane da posjetim.

Nakon putovanja editiram 2000 fotki, montiram dva videa, pišem članke za svoj blog, za hotel i za druge online putne magazine. Nakon tog putovanja minimalno imam još 7 dana posla. Ne stignem se ni raspakirati i onda opet idem. O društvenom životu neću ni pričati. Vi koji me pratite znate da se zaista rijetko nađe fotka gdje sam ja s nekom prijateljicom ili prijateljem. Sve te aktivnosti koje sam ja radila tamo i nakon, sve sam to sama platila. Svaki put kad sam otišla na put koštalo me oko 5000 kuna. Bez letova. Iako sam pristala na mnoga mjesta otići o svom trošku, došao je trenutak kada si nisam to više mogla priuštiti. Da sam otišla u svih 20 hotela i platila letove za dvije osobe plus troškovi hrane i atrakcija… moja računica je oko 140.000 kuna.

Nikome se ne isplati raditi da bi platio. U zadnjih šest mjeseci izašla sam u nekoliko online medija u top 10 britanskih putnih blogova i zbog toga mi se povećao broj ljudi koji me zovu. Kada si na listi top 10 blogova, imaš puno posjetitelja, a i mediji uvijek spomenu hotele i mjesta gdje je tih top 10 bilo. Za hotele je to ogromna promocija i svi to žele. Sada drugačije radim. Svi koji me zovu moraju platiti letove, smještaj i moju dnevnicu. Razlog je što, iako ja posjećujem hotel, ne mogu doći u stranu državu i samo pisati o hotelu. Ljudi ne posjećuju države zbog hotela. Hotel je samo mali dio. Ljudi čitaju moj blog jer ih zanima što tamo ima, koliko košta, mogu li proći jeftinije ili skuplje, a onda ako i odluče otići tamo, velike su šanse da će biti u hotelu u kojem sam ja bila, jer im je lakše vjerovati mojim fotkama i komentarima nego profesionalnim fotošopiranim fotkama hotela. Iako kod nas ljudi još najviše vjeruju Tripadvisoru i Booking.com-u, vani ljudi puno googlaju recenzije blogera. I nema nas puno. Jako nas je mali broj koji se time baš aktivno i profesionalno bavimo i svi mi imamo drugačije teme. Zato nije čudno da nas hotel pozove u grupi. I nisu glupi što to rade. Skupa imamo doseg od 50 milijuna korisnika dnevno. Znate koliko bi vam to naplatio Facebook?

Iako neće ljudi te sekunde bookirati taj hotel, netko od njih hoće, a kalkulacija je uvijek 3%. Mnoge turističke zajednice, kao i hoteli smatraju da im je to najbolji način investicije. Jeftinije im je nego da stavljaju reklame na Facebook i dosegnut će određenu skupinu ljudi koji baš to traže. Zato kažem, nisam otkrila toplu vodu. To zanimanje zaista postoji. Kod nas je to još neotkriveno, ali vani je to najnormalnije. Nije to nimalo lagan posao. Ne odeš ti dva dana u Grčku sjediti na bazenu i piti koktele. Ne, ne. Kad ti ljudi plate dnevnicu, svašta moraš raditi. Sve moraš snimati, sve moraš slikati. Od ujutro od 8 dok ne kloneš u ponoć si na nogama i vode te posvuda. Tamo gdje želiš ići i ne želiš. U tome je poanta. Na kraju tog putovanja ja moram napisati i dobro i loše, oni onda gledaju reakcije čitatelja i prema tome formiraju svoju ponudu.

Dođem doma toliko umorna da požalim što sam ikada od toga počela zarađivati. Iako volim svoj posao i volim putovati, nekada imam osjećaj da mi sve to proleti i da uopće ne uspijem uživati u tim mjestima gdje sam bila. Zato kad Charles i ja baš odemo na odmor, sve platimo. Ne spominjemo blogove, ne spominjemo ništa. Samo dvoje normalnih ljudi koji su na odmoru. I to je najbolji odmor. Ako ste ikada mislili da ćete započeti blog i sve će vam pasti s Marsa, neće. Bit će vam jako teško, ali barem ćete biti svoj šef i radit ćete nešto što volite i u što vjerujete. I nemojte misliti da nećete uspjeti jer ste iz Hrvatske. Uspjet ćete ako se trudite i nikad ne odustanete. Samo budite spremni za puno uspona i padova i ne slušajte druge kad vam kažu da se od ljubavi ne živi.

jutarnji.hr

(Visited 5.141 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments