Edita Miftari – Moja iskustva iz Mađarske, Velike Britanije i SAD-a

29 dec

Edita Miftari rođena je 1989. godine u Tuzli. Diplomirala je sigurnosne studije na Univerzitetu u Sarajevu, a zvanje magistrice rodnih studija stekla je na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti. Fokus njenog istraživanja su ženska ljudska prava s akcentom na participaciji žena u oblasti sigurnosti, politike i međunarodnih odnosa. Dugogodišnja je saradnica Sarajevskog otvorenog centra. Pohađala je programe Ministarstva vanjskih i komonvelt poslova Ujedinjenog Kraljevstva u Londonu, German Marshall Fonda i Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država u Briselu, Vijeća Evrope u Strazburu, kao i drugih organizacija i fondacija koje djeluju u oblasti rodne ravnopravnosti, političkih i mirovnih studija, političkog liderstva i javnih politika. Više puta je nagrađivana stipendijama za akademski i istraživački rad, a trenutno boravi na Odsjeku za političke nauke Clark univerziteta u Worcesteru, savezna američka država Massachusetts (SAD), u svojstvu gostujuće istraživačice na Fulbright programu.


Magistrirala si na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti; kako i zašto si odabrala Mađarsku za nastavak studija i koliko si vremena provela u Mađarskoj?

U suštini, ja nisam odabrala Mađarsku nego Centralno-evropski univerzitet, a to što je isti u Mađarskoj je samo slučajnost i nije igralo neku značajnu ulogu u odabiru univerziteta. CEU sam odabrala zato što je u mojoj potrazi za master programom van BiH od presudnog značaja bilo da studiram na engleskom jeziku kao i da izađem iz bolonjskog sistema u tom drugom ciklusu studija. Svakako da sam mogla pokušati otići i u Sjedinjene Države, kao i u Veliku Britaniju, ali tada su nekako svi brujali o ovom univerzitetu, a u krugovima u kojima sam se kretala i još uvijek se krećem, naročito je istican Odsjek za rodne studije za koji sam i bila najviše zainteresovana. Pored toga, CEU je i veoma velikodušan kada su u pitanju stipendije, pa tako preko 75% studenata_ica dobija neki vid finansijske potpore od Univerziteta. U biti, da nisam dobila tzv. CEU Master's Scholarship kojim su mi pokriveni troškovi školarine u iznosu od 12 hiljada eura, obezbijeđen smještaj, zdravstveno osiguranje i mjesečna stipendija, nikad sebi ne bih mogla priuštiti da studiram na ovom univerzitetu. Ali kako sam te iste godine (2012.) osnovala i Odliv mozgova pa mi je upad na CEU u jednu ruku bio izazov, odlučila sam da ću sa svojim skromnim prosjekom 8,2 aplicirati za punu stipendiju koju sam u konačnici i dobila. Deset mjeseci kasnije sam dobila zvanje M.A. in Gender Studies, odnosno magistrice rodnih studija, nakon čega sam se vratila u BiH.

Kakvo je iskustvo bilo živjeti u Mađarskoj i studirati na CEU, da li ti je bilo teško adaptirati se na novu sredinu i šta ti se u Mađarskoj nije svidjelo, a šta te oduševilo?

Najteže mi se u suštini bilo adaptirati na američki način studiranja na Centralno-evropskom univerzitetu, obzirom da je moje prethodno obrazovanje bilo na Univerzitetu u Sarajevu gdje se sprovodi jedna krnja Bolonja koja sistematski zanemaruje ključne faktore visokog obrazovanja kao što su akademski integritet, kritička misao i pismenost generalno. Stoga je moja adaptacija najprije podrazumijevala da naučim kako da čitam i pišem, što sam i savladala u narednim mjesecima obzirom da je moj program bio program intenzivnog pisanja, što znači da se predmetne obaveze završavaju periodičnim i finalnim pismenim radovima, a ne ispitima.
Moj studij tamo se može podijeliti na dva perioda – prvih pet mjeseci adaptacije kada nisam imala vremena za zabavu, druženja i istraživanje Budimpešte i drugih pet mjeseci rada na master tezi kada nisam imala vremena za zabavu, druženja i istraživanje Budimpešte. Stoga mogu slobodno reći da je najtužnija činjenica u vezi sa mojim boravkom u Budimpešti tako da o Budimpešti i Mađarskoj ne znam dovoljno koliko smatram da bih trebala znati nakon 10 mjeseci života tamo.
Ali svakako mogu reći da je moje iskustvo u Budimpešti zaista jedno predivno iskustvo i da me je Budimpešta svakodnevno oduševljavala – ipak se radi o jednom od najljepših evropskih gradova. Međutim, kao i svaki drugi grad u svijetu, ni ovaj grad nije savršen i svakako da se suočava sa strašnim izazovima i problemima koji uključuju veliki broj siromašnih ljudi i beskućnika, veličanje fašizma, rasnu i spolnu diskriminaciju, a sada svjedočimo i strašnom i nehumanom ophođenju prema izbjeglicama iz Sirije. S druge strane, život na CEU je život u jednom balonu raznolikosti koji se zaista razlikuje ili bolje rečeno odudara od svakodnevnice u Budimpešti. Obzirom da CEU studenti i studentice dolaze iz preko 100 zemalja, ta raznolikost se očituje u svakom mogućem pogledu i na svakom koraku kroz kampus Univerziteta i Rezidencijalnog centra u kojem sam živjela, obzirom da se svakodnevno susrećete sa ljudima drugačijeg etničkog porijekla, rase, seksualne orijentacije, koji govore različite jezike, ali isto tako imaju i različita mišljenja, interese, želje i ambicije.
Na CEU je trenutno samo 11 studenata_ica iz BiH, što je više nego prethodnih godina ali i znatno manje u poređenju sa brojem studenata_ica iz susjednih država. Dva su razloga za ovo: prvo, mali je broj prijava od strane studenata_ica iz BiH, a iz svog dosadašnjeg iskustva mogu reći da studenti_ice imaju veliki problem sa manjkom samopouzdanja u smislu da apsolutno ne vjeruju da mogu dobiti stipendiju. Obzirom da sama aplikacija košta $40, veliki broj njih se na kraju neće ni odlučiti da konačno i pokuša dobiti stipendiju. S druge strane, kvalitet aplikacija koje dolaze iz BiH je nerijetko nezadovoljavajući, a najčešće jer studenti_ce olako shvataju čitav proces apliciranja. Nije rijetkost da se aplikacije završavaju u roku od dan-dva, da sami sebi pišu preporuke, da ne prilagođavaju motivaciona pisma i eseje za svaki program, da ne obraćaju pažnju na gramatičke greške, da ne znaju napisati CV, i na kraju da ne razumiju da su svi segmenti aplikacije upravo to, segmenti koji trebaju dati jednu cjelokupnu sliku o aplikantu_ici. Mi kroz Odliv mozgova pokušavamo motivisati mlade da apliciraju i u više navrata smo diskutovali sam proces apliciranja, a za vrijeme mog boravka u Budimpešti, čak sam organizovala i Q&A sesiju sa kolegama i kolegicama sa drugih odsjeka koji su govorili o svom iskustvu.

Trenutno si stipendistkinja prestižnog Fulbright programa koji finansira Državni sekretarijat SAD, o čemu se tačno radi?

Trenutno sam Fulbright stipendistkinja, odnosno gostujuća istraživačica na Clark univerzitetu u Worcesteru, savezna država Massachusetts (S.A.D.). Fulbright je jedna od najprestižnijih merit-based nagrada u svijetu i uključuje akademsku razmjenu Sjedinjenih Američkih Država sa preko 150 zemalja. Jedna od tih zemalja je i Bosna i Hercegovina koja u Fulbrightu učestvuje od 2008. godine sa studentskom razmjenom i od 2010. godine sa scholar razmjenom – do danas u BiH imamo tek 42 Fulbrightovca i Fulbrightovke uključujući i akademsku 2015/2016. godinu i ne računajući Hubert H. Humphrey Fellowship koji je također program Američkog Državnog Sekretarijata. Ovaj broj ostaje mali zbog vrlo ograničenih sredstava, a koliko ja znam Bosna i Hercegovina apsolutno ne participira u finansiranju ovog programa. Tako dok mi imamo dva, u najboljem slučaju tri studenta ili studentice godišnje, Njemačka od 2008. godine šalje u prosjeku 200 studenata i studentica svake godine. Pored toga, studentima i studenticama iz BiH trenutno nisu dostupni studijski programi na američkim univerzitetima već isključivo istraživački programi koji uključuju boravak na nekom od univerziteta i rad sa akademskim mentorom ili mentoricom. Tako u zavisnosti od trenutnog statusa uspješni kandidati i kandidatkinje mogu raditi na istraživanju koje se tiče njihove teze ili disertacije, ili nečeg drugog. Pošto sam ja aplicirala pred sami kraj master studija i magistrirala prije nego sam bila pozvana na intervju, moje istraživanje na Clarku je vrlo malim dijelom vezano za moju master tezu u kojoj sam komparativno analizirala mirovni aktivizam Bosanki i Hercegovki devedesetih godina prošlog stoljeća i Sirijki u posljednjih par godina. Na Clarku trenutno radim na pitanju neuključivanja odnosno isključivanja žena iz mirovnih procesa i posljedica ovakve izgradnje mira na post-konfliktnu izgradnju društva, rodnu ravnopravnost i žensku politiku. To je generalno i oblast za koju sam najviše zainteresirana i na kojoj želim nastaviti raditi i u budućnosti, a ovdje imam zaista sjajne mogućnosti za samostalno istraživanje, prostor i resurse, te priliku za kvalitetan feedback od strane svjetski poznatih i priznatih naučnica i autorica kao što su Kristen Williams, PhD, Cynthia Enloe, PhD, i Valerie Sperling, PhD, a sa kojima blisko sarađujem.

Nedavno si učestvovala na Svjetskom forumu koji je okupio liderice iz preko 40 zemalja svijeta u Majamiju na kojem si bila jedina osoba iz regije Zapadnog Balkana i najmlađa panelistkinja. O čemu se tačno radi i kako si postala dio ovog događaja?

Global Networks Forum za žensko liderstvo koji se održao u Majamiju prije par sedmica je događaj organizovan od strane Global Leadership Consortiuma koji okuplja neke od najprestižnijih Fellowshipa u svijetu kao što su Ashoka, Eisenhower Fellowships, German Marshall Fund, Kellogg Fellows Leadership Alliance, i Harvard Loeb. Događaj u Majamiju je bio prvi u nizu koji okuplja polaznice svih ovih programa oko centralne teme, a to je unaprijeđivanje ženskog liderstva u svijetu. Učesnice su predstavljale preko 40 zemalja, a ja sam kao German Marshall Fund alumna iz 2014. godine imala tu čast da budem pozvana da govorim o našem iskustvu u Bosni i Hercegovini i regiji, a bila sam jedina učesnica i panelistkinja iz regije Zapadnog Balkana. Plenarni panel na kojem sam učestvovala je nosio naziv “Prekoatlantske perspektive o liderskim strategijama za pravičnost, ravnopravnost i uključivanje” gdje sam govorila o svemu onome što civilni sektor radi u Bosni i Hercegovini kao dugoročnim strategijama, fokusirajući se na proizvodnju znanja, neformalnu edukaciju i umrežavanje što je u određenim oblastima već pokazalo pozitivne rezultate. Panelom je moderirala Marcia Chatelain, profesorica na Georgetown Univerzitetu u Washingtonu, D.C., a u panelu je učestvovala i Gitte Lillelund Bech, bivša ministrica odbrane Danske i trenutna CEO Danske Havne, te Shariq Yosufzai ispred kompanije Chevron. Neke od poznatih učesnica na Forumu su bile Phumzile Mlambo-Ngcuka, Generalna podsekretarka UN-a i Izvršna direktorica UN Women, Donna Shalala, Predsjednica i CEO Clinton Fondacije, Isela Costantini, Presjednica i CEO General Motors u Argentini, guvernerka Christine Todd Whitman, Presjednica Whitman strateške grupe i predsjedavajuća Izvršnog komiteta Eisenhower Fellowshipa, te mnoge druge. Ovaj događaj je najprije bio namijenjen za članove i članice ranije pomenutih fellowshipa i organizacija. Ja sam postala German Marshall Fund Fellow pošle godine zahvaljujući nominaciji Vijeća Evrope u BiH, a pored mene, tu je još devet ljudi iz BiH i ovaj broj konstantno raste.

Početkom decembra je objavljena i tvoja posljednja publikacija, knjiga “1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini”. O čemu se zapravo radi?

Knjiga “1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini”, čija sam autorica zajedno sa Marinom Veličković i Arijanom Aganović je u jednu ruku suština mog rada i aktivizma posljednjih par godina. Knjiga kroz prizmu roda i rodne ravnopravnosti analizira ratni period koji je oblikovao Dejtonski mirovni sporazum i poslijeratni period koji je oblikovan Dejtonskim mirovnim sporazumom, a centralna tema je uloga žena u političkom životu u Bosni i Hercegovini u ovom periodu. Obzirom da se radi o neprofitnom projektu, knjiga je besplatna i dostupna je online, a uskoro će biti dostupna i na engleskom jeziku. Objavljena je od strane Sarajevskog otvorenog centra i Agencije za ravnopravnost spolova BiH uz finansijsku podršku Ambasade Švicarske u BiH i Švedske međunarodne razvojne agencije (SIDA).

U januaru si boravila dvadeset dana na Queen Mary univerzitetu u Londonu kao jedna od polaznica novog programa Britanske ambasade u BiH.

Kakvo je ovo iskustvo bilo za tebe?

U Londonu sam bila kao dio Fellowshipa Britanske ambasade, odnosno Ureda za spoljne i Komonvelt poslove Ujedinjenog Kraljevstva (Foreign and Commonwealth Office of the UK), implementiranog od strane Queen Mary University of London. Radi se o novom programu stručnog usavršavanja Britanske ambasade u Sarajevu koja dva puta godišnje šalje oko 20 bh. lidera i liderki u oblasti politike, medija, civilnog društva, državne službe, i biznisa, na tri sedmice vrlo intenzivnog programa na pomenutom Univerzitetu u Londonu. Pored prilike da slušamo predavanja vodećih stručnjaka i stručnjakinja u različitim oblastima, imali smo i neponovljivu priliku da obiđemo i neke od najznačajnijih političkih, historijskih i kulturnih lokacija kao što su Parlament Ujedinjenog Kraljevstva odnosno Westminster, kabinet britanskog premijera u 10 Downing Street ili popularno

“Broj 10”, BBC World News u Londonu, poslovni inkubator “Central Working”, Brixton distrikt i mnoge druge. Na svim ovim lokacijama smo razgovarali sa ljudima koji kreiraju i vode politike na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou, te kreiraju radna mjesta ili svijest i doživljaj svijeta kroz TV ekrane i radio prijemnike. U konačnici, cilj Fellowshipa je da se stvori jedna jaka mreža ljudi sa različitim potencijalom i iskustvom koji će svoju stručnost upotrijebiti za dobrobit Bosne i Hercegovine. Za mene je ovo bio jedan zaista divan doživljaj koji mi je pored novog znanja i iskustva donio i nove prijatelje i prijateljice, te saradnike i saradnice sa kojima sam i dalje u kontaktu. Trenutno je u procesu odabira četvrta grupa Fellowsa koja bi se za London trebala uputiti u januaru naredne godine.

Gdje sebe vidiš za deset godina i kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Poprilično teško pitanje za nekoga ko živi u neizvijesnosti Bosne i Hercegovine, najprije jer radi te neizvijesnosti još uvijek nisam sigurna da li otići ili ostati. Ja još uvijek nisam zvanično otišla iako sam u posljednjih par godina više vremena provela van BiH nego u BiH, ali to pripisujem mojoj želji i ambiciji za učenjem i profesionalnim usavršavanjem koje, realno gledajući, ne mogu dobiti u BiH. Stoga je jako teško konkretno odgovoriti na ovo pitanje. Ono što planiram u narednom periodu bez obzira na to gdje ću fizički boraviti jeste da upišem i finaliziram doktorski studij kao i da se dublje i intenzivnije posvetim istraživanju oblasti o kojoj sam govorila ranije. To mi je također i jedinstvena prilika da učim, putujem i radim nešto što zaista volim, stoga ću sve svoje kapacitete usmjeriti u tom pravcu.

Poruka?

Pitajte i tražite. Jednostavno, ali nekad vrlo komplikovano i u suprotnosti sa kojekakvim principima. Sve što sam u životu ostvarila i dobila je bilo zato što sam to i tražila. Nekad imam osjećaj da više očekujemo nego što zaista djelujemo prema tim očekivanjima. Ovo što govorim je inspirisano mojim učešćem na ranije pomenutom Forumu u Majamiju – moj prvi kontakt sa organizatorima foruma je bio putem maila koji sam im poslala da vidim da li imaju neke stipendije za svoje alumne jer je registracija koštala $1500. U razvoju događaja se dešava ne samo da mi pokrivaju sve troškove nego da me zapravo pozivaju i da govorim na jednom od panela. Ništa od toga se ne bi desilo da nisam poslala taj prvi mail i pitala ono što me zanimalo. Stoga zaista mislim da je to najbolja poruka svim mladim i ambicioznim ljudima – ne čekajte da vas zovu i traže, sami se ponudite, pitajte, tražite.

Imate priču, ideju, neobičan hobi, zanimljivo iskustvo o traženju ili pronalasku posla, otišli ste u inostranstvo kako biste nastavili obrazovanje ili to planirate učiniti, želite otići u inostrastvo kako biste se zaposlili, pokrenuli ste svoj biznis u BiH, a to iskustvo želite podijeliti s nama, pišite nam na [email protected]; [email protected]; ili nam se javite na facebook.

Zeda.ba

(Visited 832 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments