Dnevnik Zeničanke: Kako izgleda život volontera na Tajvanu

20 dec

Maja Hadžiselimović je inžinjerka robotike iz Zenice, zaposlena u njemačkom Augsburgu, trenutno kao volonterka radi na Tajvanu.

Volontira u jednoj tajvanskoj osnovnoj školi u okviru organizacije AIESEC, gdje treba upoznati domaćine s bosanskom kulturom.

Magistrica robotike iz Zenice je s njemačkom ekipom robotičara ušla među šest najboljih na svijetu i takmičila se na sajmu u Hanoveru.

Kao student se u julu javila preko međunarodne studentske organizacije AISEC i konkurirala za humanitarno volonterski rad. Dobila je priliku da ode na Tajvan da podučava djecu.

Njena priča je istinska inspiracija svim studentima BiH koji žive i uče u ovoj zemlji u kojoj se nauka slabo poštuje, u kojoj je humanitarni rad nešto neobično i strano.

Maja je za Zenicablog iznijela svoje dojmove.

“AIESEC je organizacija koja mladima pruža mogućnost obavljanja stručne ili volonterske prakse tokom koje jačaju svoje liderske, lične i profesionalne osobine. Tako kaže njihov oficijelni opis. Ja bih dodala da je to organizacija koja je meni promijenila život! Nije fraza. Prvi put sam se, na preporuku prijateljice, odlučila prijaviti na stručnu praksu u Njemačkoj što se pokazalo kao odlična odluka”, kazala je ova mlada djevojka.

Prije tri mjeseca, odlučila je da odradi volontersku praksu. Nije znala tačno gdje, ali je znala da želi da to bude negdje mnogo daleko i da bude vezano za djecu s obzirom na to da mnogo voli djecu.

“Nakon pretrage po bazi podataka došla sam do programa koji se zove ‘Dream Beyond Languages’. Cilj projekta je podučavati djecu engleskom jeziku u lokalnoj osnovnoj školi u gradu Kaohsiung (drugi najveći grad na Tajvanu).

Za Tajvan, iskreno, prije i nisam mnogo čula. Tu i tamo se pojavi neka vijest o tajfunu, snažnim vjetrovima i to je to. Odlučila sam da ne čitam mnogo i ne učim prije puta te da naučim sve iz prve ruke”, istaknula je Maja.

AIESEC, kako kaže, su članovi koji su javili da će je na željezničkoj stanici dočekati porodica kod koje će boraviti ovih pet sedmica. Ko su oni, kako se zovu, izgledaju, ništa nije znala, a nije ni mogla da predstavi koliko su divni i srdačni.

“Na internetu možete pročitati da su ljudi na Tajvanu veoma ljubazni. To je i više nego istina! Ukoliko samo primijete da ste se izgubili, bukvalno će ići s vama sve dok ne nađete ono što tražite. Engleski jezik se na Tajvanu ne govori baš dobro s obzirom na to da im je dosta težak zbog same prirode jezika da ga nauče. A što je još veći problem, nakon učenja nemaju gdje da ga primijene. Zemlje engleskog govornog područja su im daleko tako da nemaju baš često priliku da susretnu strance. Upravo je to i cilj ovog projekta, da djeci dovedu strance koji će ih upoznati sa svojom kulturom, jezikom i pokazati im da različit maternji jezik nije prepreka za komunikaciju”, kazala je.

Prvi dan u školi su je svi veoma srdačno dočekali. Djeca u školi su predivna te su joj i prije dolaska pravili crteže za dobrodošlicu.

“Prvi dan su mi postavljala raznorazna pitanja kao npr. da li su mi oči i kosa prave, koliko sam visoka, zašto sam toliko visoka i slično. Njihov engleski jezik nije baš dovoljno dobar za tečan razgovor, ali je nevjerovatno koliko se ljudi mogu razumijeti a da ni riječ ne progovore. To sam se najbolje uvjerila s djecom prvog i drugog razreda. Njihov engleski se najviše svodi na brojeve, poneku životinju i predmet. I pored toga, svako jutro čim me vide trče mi u susret da se pozdrave. Kada se ne možemo sporazumjeti, crtamo po tabli ili prevodimo pomoću Google prevodioca. Snalazimo se na razne načine ali i s tim se svaki dan smijemo i družimo.
Svake sedmice treba da im pričam o određenoj temi. Prve sedmice smo pričali o muzici pa sam im puštala Halida Bešlića, Laku i Amiru Medunjanin pa su birali ko im se najviše sviđa. Na kraju je Laka pobijedio. Druge sedmice pričali smo više o kulturi, hrani i prirodi BiH. S obzirom na to da sam studirala u Sloveniji i Srbiji, pričali smo i o tim zemljama jer je njima Evropa općenito nešto veoma daleko i strano. Srbiju najbolje znaju po Đokoviću dok su za BiH rijetko koji čuli pa im onda pomoću Đokovića objašnjavam gdje smo. Ove sedmice im pričam o svom djetinjstvu, mojoj osnovnoj školi, Zenici, gimnaziji, prijateljima, porodici”, priča Maja.

Što se tiče načina života, kaže da su mnogo slični nama, a mnogi običaji u njihovom obrazovanju su vrijedni pažnje.

Radiosarajevo.ba

(Visited 234 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments