Piše: Ana Buljan
Ako odlučimo pogledati širu sliku, recimo, cjelokupno bosanskohercegovačko društvo, možemo primijetiti da polovina stanovništva, odnosno žene, bez obzira na način života, status, dob, mjesto stanovanja i stupanj obrazovanja, dijeli univerzalno iskustvo i razumijevanje svog položaja u društvu.
Sve smo mi doživjele dobacivanja na ulici, nebitno da li živimo i krećemo se u ruralnom ili urbanom okruženju. To mogu, na primjer, biti dobacivanja iz auta od strane starijih tinejdžera koji su dobili auto i odlučili se provozati. Osobno najčešće doživljavam ovakve situacije, i poslije njih uvijek se osjećam prozvano, izloženo i nervozno. Povremeno doživljavam i dobacivanja nepoznatih muškaraca na ulici, nebitno da li je to čovjek koji radi na baušteli ili ekipa koja sjedi u bašti kafića na drugoj strani ulice. Ta dobacivanja sežu od Ćao, ćao mačko, preko Gdje žuriš, Shakira‘, do Jao vidi joj š***a!. Dok neki smatraju da se ovo treba shvatiti kao kompliment, ne mogu naglasiti dovoljno činjenicu da se ama baš uvijek osjećam bijesno i nemoćno bez obzira na to je li netko samo urlao kroz prozor auta ili mi je odlučio uputiti tako jedan sočan komentar. Dečki, nijedna žena ne pada na ovo. I vi to jako dobro znate. Ovo nisu komplimenti s ciljem udvaranja, ovo su izrazi frustracija, koji (jako efikasno) prenose vaše nezadovoljstvo činjenicom da žene nisu slobodni plijen na ulici i da imaju zaista izbor kako će se oblačiti, ponašati, s kim i kako će provoditi vrijeme. Strašno!
Drugi, mnogo gori način seksualnog zlostavljanja sam najčešće doživljavala u prepunim kafićima i diskotekama. Da. Izlazim, konzumiram alkohol i volim plesati! No, moj doživljaj izlaska s prijateljicama je često bio narušen kada bismo se probijale kroz gužvu do toaleta i najmanje jedna ruka bi ‘slučajno’ opipala naše stražnjice. Naravno da nije bilo slučajno i naravno da nije bilo važno što nosim i da li idem sama ili s prijateljicom. Nažalost, gotovo svaka djevojka i žena koju znam je najmanje jednom doživjela ovo. No, najveće razočarenje i nerazumijevanje sam doživjela od tadašnjeg momka kojem sam pričala o tome. Ozbiljno sam mu se požalila o ovom, nažalost, univerzalnom iskustvu. Na sljedećem izlasku, dok smo ulazili u diskoteku i tražili slobodno mjesto ili poznato lice u gužvi, ponovno sam osjetila ruku kako mi grabi stražnjicu i zavlači se između mojih nogu i steže me dolje. Preplavio me užasan strah, okrenula sam se i vidjela nasmijano lice mojeg momka koji je očito smatrao to smiješnim i nije primijetio da sam se ukočila i pogledala ga molećivo, a ne sretno. Poslije tog događaja, iako je prošlo više od 5 godina, kad god ulazim u neki klub ne strahujem od zalutalih ruku stranaca, nego od jedne ruke kojoj sam vjerovala i za koju sam mislila da poznaje moje granice. Nikada se ništa nije urezalo u moj um kao taj trenutak ispunjen strahom, nervozom i razočarenjem.
Kada se u javnosti govori o seksualnom zlostavljanju i silovanju, opasnost od istog se predstavlja kao apstraktni događaj čiji je krivac neki nepoznati čovjek, po mogućnosti stranac koji je odlučio napasti ženu koja se kreće sama u nepoznatom ili nezaštićenom prostoru. Moje iskustvo, iskustva mnogih drugih žena, ali i statistike govore suprotno. Drugi događaj koji je ostavio duboki trag na mene, a kojeg sam zatrpala duboko iz različitih razloga (najviše radi straha i srama) je vezan uz prijatelja, s kojim sam počela možda tražiti nešto više, no u tom periodu nije bilo jasno, niti je bilo izrečeno. Dakle, dok smo sjedili u stanu kod moje cimerice i mene i opuštali se nakon zajedničkog učenja, večer je tekla ugodno i opušteno. S obzirom na to da je bila riječ o razdoblju pred ispitni rok, bili smo već umorni i iscrpljeni, no iskoristili smo taj dan da se odmorimo nakratko od fakulteta. U jednom trenutku, prijatelj i ja smo ostali sami u sobi. Spremali smo se za rastanak, jer smo bili previše umorni. Dok sam ja, uspavana od nekoliko piva i svakodnevnih obaveza bila naslonjena na kauč zatvorenih očiju, osjetila sam kako mi ruka prelazi preko grudi. Nisam spavala i bila sam svjesna, te sam uporno odgurivala ruku od sebe. No, bio je jači i kad god bih spustila svoje ruke nastavio me je dirati i stiskati po grudima. Da napomenem, jer svjesna sam da moram, bila sam potpuno obučena u odjeću koju sam nosila taj dan. Ne sjećam se točno koliko dugo smo se borili, no eventualno sam ustala i otišla u toalet i čekala da cimerica isprati goste. Ovo je događaj koji sam jako brzo zatrpala jako duboko jer nisam bila spremna suočiti se s tim.
Mislim da je najteže bilo shvatiti ovo kao seksualno zlostavljanje, jer su naše predodžbe o ovoj vrsti nasilja oblikovane ponajviše filmovima koji to prikazuju na mnogo brutalniji način, te je teško smjestiti iskustva kao ovo moje u neku konkretnu ladicu. Danas shvaćam što se desilo, i odlučila sam podijeliti ovo jer smatram da je iznimno važno razgovarati o tome. Verbalno i fizičko zlostavljanje je i dalje normalizirano, zapakirano je kao ‘kompliment’ i uči nas se da se stidimo i krijemo to, jer smo navodno mi žene krive kada doživimo tako nešto.
Ovo su samo mali djelići mojih osobnih iskustava, a kada bih počela pisati o svemu, bojim se da ne bih mogla stati. Naravno da nije sve ovako sivo i čemerno, ali općepoznato je da se loša iskustva puno dublje urežu u sjećanje. Postoji mnogo pozitivnih stvari, no postoji i mnogo loših koje trebamo mijenjati, od stavova i razmišljanja, do djela. Mnogi smatraju da je rodna ravnopravnost već dostignuta, no postoje stvari koje je potrebno promijeniti. Ako želite znati što točno, predlažem da za početak slušate, pokušate shvatiti i razumjeti, te da aktivno radite na boljem društvu za sve.
Živjeli!
*Pronađi #budimoglasne i pridruži se razgovoru. Saznaj iskustva drugih i podijeli svoju priču. Budi svjesna i angažirana. Budi glasna.*
