Donosimo vam prvu od tri inspirativne životne priče žena koje su ostavile “ozbiljne” poslove da bi živjele od hobija…
Podaci o broju nezaposlenih u BiH su poražavajući, ali je sigurno da bi i podaci o zaposlenima koji su nezadovoljni svojim poslom, da postoje, takođe bili poražavajući. Bilo da spadaju u prvu ili u drugu kategoriju, većina ljudi i dalje vjeruje u mit o “sigurnom” poslu, iako je istina da u ekonomski i politički turbulentnim vremenima kakva su današnja, nijedan posao nije siguran.
Međutim, ova naizgled mračna konstatacija istovremeno je oslobađajuća i ima svoju svijetlu stranu. Jer, ako nijedan posao nije siguran, zar to onda ne znači da je svaki posao jednako siguran? Ali rijetki se dosjete da se život može posmatrati i iz tog ugla. Malo ljudi uopšte razmišlja da je moguće živjeti drugačije – da je moguće npr. umjesto “ozbiljnog” posla živjeti od hobija. Nezaposleni tako godinama čekaju “pravi” posao, a ovi drugi trpe posao koji ih ne čini sretnim.
Srećom, u BiH postoje i ljudi koji ne pristaju na zadate okvire i koji su dokaz da je moguće živjeti svoj san. Pri tome, njihove priče nisu moderne bajke o američkom snu na bosanski način. To nisu priče o uspjehu preko noći, niti o uspjehu koji se mjeri novcem i statusnim simbolima. To su priče o usponima i padovima, borbi i neodustajanju, o uspjehu koji se mjeri slobodom da kreiraš svoj dan prema svojim potrebama i raspoloženjima.
Za takvu vrstu slobode bori se Jelena Medić, koja sa dvije fakultetske diplome, jednom iz glume i drugom iz dramaturgije, radi kao portretni fotograf.
“Nakon deset godina lutanja po pozorištima kao glumica, akrobata, reditelj, dramaturg, pedagog… dobila sam dete i odlučila da se fokusiram, da zaboravim na svoje diplome i pokušam od hobija da napravim profesiju”, kaže Jelena za Buku.
Dodaje da je to izazvalo veliko nezadovoljstvo kod njene majke koja joj je rekla da je to mogla raditi i sa trogodišnjom školom, umjesto što je “straćila” tolike godine na školovanje.
“Tu još ide i neizbežna statistika o tome koliko sam godina radnog staža mogla imati, psovanje države i državnika i… da ne dužim, ova vam je priča verovatno poznata. Moja je majka divna žena i divna majka, samo nepopravljivo ranjena jednom surovom istorijskom epohom.”
“Traženje ‘ozbiljnog i sigurnog’ posla koji obezbjeđuje penziju je ostavština vremena naših roditelja…”
Jelena je rođena u Novom Sadu, a trenutno živi u Banjaluci. Nakon što je završila glumu i dramaturgiju, režirala je predstave, imala svoje pozorištance, vodila je dramski studio, organizovala pozorišni festival i držala radionice akrobatike.
Sada na pitanje čime se bavi daje vrlo kratak odgovor: “Ja sam fotograf. Portretni fotograf. Okidač na fotoaparatu ujedinio je sve moje strasti i spasio me lutanja. Kada me pitaju čime se bavim, više ne dajem opisni odgovor.“ Ipak dodaje da prethodno školovanje i glumačko iskustvo nije bilo sasvim uzalud.
“Ja i dalje glumim, dubim na glavi i žongliram da bih zabavila decu i od njih izvukla najiskreniji osmeh, služim se tehnikama rada sa glumcima da bih opustila modela i navela ga da bude ono što jeste ili ono što želi da bude.”
Činjenicu da većina ljudi traži “siguran” posao, sa radnim vremenom od 9.00 do 17.00, Jelena komentariše riječima da je traženje “ozbiljnog i sigurnog” posla koji obezbjeđuje penziju ostavština vremena naših roditelja.
“Tako smo učeni i želeli ili ne, podsvest nas tera u taj model ponašanja. I ja sam godinama pokušavala da uskočim u njega, ali izgleda da nije bio krojen po mojoj meri. Neki deo mene se konstantno opirao, do te mere da je svaka šansa da se to konačno desi jednostavno propadala. I u svojoj profesiji sam uvek sama sebi stvarala posao. Fotografija kao profesija je došla s potrebom da se potpuno osamostalim.”
“Jedno je voleti svoj hobi, a drugo pokrenuti vlastiti biznis…”
Njen radni dan je netipičan, a kao majka jednog malog dječaka, svoj dnevni ritam prilagođava njegovim potrebama.
“Moj dan počinje između 6.00 i 7.00, sa divnim očima i rečenicom: ‘Mama se pjobudija!’ Onda Tibetanci i ceo dan balansiranja između biti mama i biti vlasnica biznisa u povoju. Obrađivanje fotografija oko sat vremena pre podne, dok se dete hoće samo zaigrati, marketing dok popodne spava, uveče kad zaspi, biznis i fotografska online edukacija i ponovo obrađivanje fotografija ili dizajniranje materijala, nekad do kasno u noć, plan akcije za sutra i ono što je od noći ostalo ide na spavanje. Fotografisanja su uglavnom vikendom. To je onaj najuzbudljiviji deo posla. Nadam se da će ga uskoro biti mnogo više.”
Na pitanje da li joj je na početku bilo teško, Jelena odgovara da je ona još uvijek na početku: “Ne baš prva glava, ali recimo, ona u kojoj počinje zaplet i postaje interesantno, pa više ne pomišljam da odustanem.”
Govoreći o poteškoćama na koje nailazi i naporima koje ulaže u razvoj posla, Jelena kaže da je potrebno jako mnogo rada i truda, ali da je upravo to ono što čovjeka ispunjava.
“Jedno je voleti svoj hobi, a potpuno drugo pokrenuti, otisnuti i očuvati vlastiti biznis, izgraditi svoj brend, privući klijente, steći poverenje, savladati svoj strah i nesigurnost, izboriti se s finansijama… Tu ima mnogo stvari koje treba naučiti i raditi, ali čak i ako su u potpunoj suprotnosti s vašom prirodom, niko drugi ih neće uraditi. Dobra stvar je što kad zaista krenete u nešto s mnogo srca, počnu da se javljaju ljudi da vam pomognu kad vide da se mučite. Oni ne samo što pomažu, nego su i putokaz da ste na pravom putu.“
Ljudima koji su zarobljeni u poslu koji ne vole i sanjaju da žive od svog hobija, Jelena poručuje:
“Trećina životnog veka odlazi na posao. Ako ga ne volimo i radimo ga s mukom, priličnu štetu nanosimo svom vlastitom životu. Sumnjam da će nam nakon te nepravde on vratiti dobrim.”
Buka.ba
