Amila Muratović: Moje EVS iskustvo u Turskoj

22 mar

Amila Muratović je djevojka iz Breze koja je završila srednju školu jezičkog smjera, te je oduvijek pokazivala interesovanje za jezike i volonterizam. Nakon volontiranja u Udruženju NARKO NE, Amila je odlučila da se prijavi  na EVS program u Turskoj. U razgovoru sa njom, Amila nam je otkrila kako je saznala za program, kako je to biti volonterka u Turskoj, te nam je otkrila koji su njeni planovi za budućnost.

Ko je Amila? Predstavi nam se 

Amila je završila ”Gimnaziju” jezičkog smijera i oduvijek su je zanimali jezici. Na ovom odsjeku imala sam ukupno 6 jezika zajedno sa Bosanskim jezikom, a tokom gimnazijskih dana bila sam zainteresovana za volontiranje kako bih unaprijedila svoje znanje jezika. S volontiranjem sam počela 2010. godine kada sam odlučila da mi je potrebna vježba u komunikaciji na drugim jezicima. U to vrijeme bila sam jako stidna osoba i nisam imala dovoljno samopouzdanja da otvoreno razgovaram sa nepoznatim ljudima.U tom periodu sam počela sa radom u sklopu jedne umjetničke radionice, i tu sam upoznala sebe i ljubav koju gajim prema radu sa djecom. U Udruženju NARKO NE sam počela volontirati 2012. godine i od tada pa sve do danas volontiram i svakim danom učim nešto novo.

Kako si saznala za EVS?

Za EVS sam saznala u period života kada mi je trebala pauza da shvatim šta želim da radim u budućnosti po završetku srednje škole. Na jednoj stranici sam sasvim slučajno pronašla poziv ta EVS u Turskoj. Ovaj poziv mi je bio interesantan jer se radilo o radu sa djecom u obdaništu i sa djecom u rehabilitacijskom centru. Uvijek sam željela raditi sa djecom, ali nisam bila sigurna koliko će mi jezik predstavljati problem, niti da li sam zaista spremna za intenzivan rad sa djecom.

A onda mi je Turska u osam mjeseci pružila priliku da iskusim i poboljšam obje stvari!

Opiši nam svoje EVS iskustvo i život u Turskoj

Moje prvo EVS iskustvo je trajalo 8 mjeseci u gradu Balıkesiru u Turskoj (U azijskom dijelu Turske, blizu Burse). Na početku je bilo jako teško snaci se, ali turska kultura u mnogome podsjeća na nasu kulturu i bilo mi je lako da se adaptiram.

Živjela sam u domu za djevojke sa još 2 djevojke iz Turske. Na početku mi je bila otežana komunikacija sa njima jer nismo govorile isti jezik,. no bez obzira koji jezik govorimo, naša ponašanja i djela nas spajaju sa ljudima i tjeraju da se povežemo. Nakon nekog vremena, ostvarile smo komunikaicju bez obzira na to što sam ja poznavala samo osnovu turskog, a one samo osnovu engleskog jezika.
Tokom EVSa sam mogla i da putujem, te sam u toku svog EVS-a vidjela İzmir, Ayvalık, Akçay, Altınoluk , Balıkesir i Ankaru.

Tokom ovih osam mjeseci naučila sam mnogo toga o sebi. Budući da sam živjela sama, udaljena od porodice, imala sam mogućnost da sama donosim bitne odluke. Moram vam priznati da mi se svidjela ta uloga neovisne dvadesetogodišnjakinje u Turskoj. Imala sam mogućnost da upoznam divne ljude i divnu tursku kulturu i historiju. Život u  Balıkesiru je zaista lijep, a grad je izuzetno povoljan za život.

Tokom ovih osam mjeseci radila sam u obdaništu i tamo predavala engleski jezik sa još jednom djevojkom iz Mađarske. Nas dvije smo smislile način kako da pristupimo djeci. Imale smo po 8 časova 3 dana u sedmici. Ostala dva radna dana smo radile sa djecom u rehabilitacijskom centru. Sedmično smo imale po dva slobodna dana koja smo često koristile za putovanja i učenje turskog jezika.

Ovo putovanje me je dosta promijenilo. Vjerujem da sam postala samostalna i samouvjerena osoba, što na početku EVSa nisam bila.

Zašto si se odlučila ponovo prijaviti na EVS?

Za EVS sam se ponovo odlučila jer sam željela da radim u uredu, a za to nisam imala priliku do sada. Željela sam da naučim nešto novo i da ponovo testiram svoje granice.

 

Opiši nam svoj život u Turskoj
Moj život u Turskoj zaista nije moguće opisati. Mogla bih danima id anima da sjedim pored vas i pričam vam, i opet ne bih uspjela da obuhvatim sva iskustva. Mislim da svako na svojoj koži treba osjetiti ovakvo iskustvo.

Koji su tvoji planovi za budućnost?

Moji planovi za budućnost su da studiram u Turskoj. Želim da osvojim potpunu školarinu i nadam se da ću uspjeti u tome.

Koja je tvoja poruka svim mladim ljudima koji čitaju ovaj razgovor?
Moja poruka čitateljima jeste da radite ono što volite, da pratite svoje srce i snove, da se držite onoga što volite da radite a ne onoga što vas tjeraju da postanete.

Ne govorite da ”Ne može”. Sve se može kad se hoće, sa jakom željom u srcu sve je moguće.

(Visited 609 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments