Alen Duspara – Studiranje u Češkoj i putovanje svijetom

21 dec

Uhvati vjetar te istražuj, sanjaj i otkrivaj!
– Ja trenutno pokušavam da živim u trenutku, da zagrlim nove avanture pa ću vidjeti koliko dugo ću još surfati na tom talasu – Ako plan A ne uspije, abeceda ima još 29 slova – Ako neko želi nešto da uradi, ne postoji pravo vrijeme za to. To vrijeme je sad i odmah!

Alen Duspara rođen 1991. godine u Sarajevu na masteru je na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, UNSA. Međutim, ono što je zanimljivo je da je Alen proveo šest mjeseci studija u Češkoj na drugom po veličini univerzitetu u ovoj zemlji zahvaljujući Erasmus programu.

-„1000 eura mjesečno, život u multikulturalnom i dinamičnom okruženju, putovanja, bolji kvalitet obrazovanja, mogućnost učenja/poboljšanja znanja stranog (stranih) jezika, upoznavanje novih ljudi sa istim ili sličnim interesima. Kako ljudi dođu na ideju da se ne prijave je pitanje koje mene kopka?!“ – pojasnio je Duspara neke od razloga prijave za Erasmus stipendiju za koju je saznao preko Službe za međunarodnu saradnju u Sarajevu. Nije mu bilo važno u koju zemlju će otići nego na kakvom će univerzitetu studirati. Nakon opširnijeg istraživanja ponuđenih programa njegov izbor se sveo na Masaryk University u Brnu (Češka Republika) tako da je kako kaže Češka izabrala njega i dobio je priliku za proširenje znanja ali i izlazak iz komfort zone. U nastavku pročitajte intervju s ovim mladićem koji je proputovao svijet na pomalo neobičan način. Ipak, on je neko ko živi za sadašnji trenutak i uzima sve što mu život pruža.

Kakvo je iskustvo bilo živjeti u Češkoj?


Divno i nezaboravno. Ja nisam proveo samo pola godine u Češkoj, nego sam imao život u pola godine. Odlazak u inostranstvo na razmjenu (ili bilo koji razlog) znači izaći iz svoje komfort zone i za mene, to je mjesto gdje ustvari počinjete živjeti. Upoznajte druge ljude, običaje, hranu, načine razmišljanja. Jednostavno, rastete mentalno, sazrijevate. Ono što je mene oduševilo jeste to što sam živio u gradu u kojem su većinom studenti i jedan dio je bio, kao i ja, van granica Češke. Tako, za moj rođendan su prijatelji/ice iz Japana / Južne Koreje priredili dobrodošlicu sa sakeom i soju (tradicionalna japanska i korejska pića), putovao sam sa drugom iz Srbije i prijateljicom iz Bugarske po Slovačkoj, na predavanjima sam razmjenivao mišljenja s kolegama/icama iz Izraela i Albanije o ulasku Gruzije u NATO, jeo s kolegama iz Češke smaženy syr (pohovani sir) u školskoj menzi, te još mnogo toga. I to mi je ono što mi se najviše svidjelo u Češkoj, multikulturalnost.

Da li ti je bilo teško adaptirati se na novu sredinu?
Češka je nekako bliska nama, sličan jezik (češki i b/h/s pripadaju slavenskoj grupi jezika), historija, jela…tako da taj dio nije bio težak, a ako nešto poželim ‘od kuće’ tu je bilo i kolega/ica s Balkana uvijek.

Ono čega sam se pribojavao jeste da li ću se uspjeti uklopiti i vjerujem da svi o tome razmišljaju kad negdje odlaze, ali je bilo ‘piece of cake’. Razlog tome može biti da većina studenata koji se odluče na taj korak studiranja u inostranstvu su otvorene osobe koje žele upoznati druge i drugačije.

Šta ti se u Češkoj nije svidjelo, a šta te oduševilo?
Hljeb. Ne da mi se hljeb nije svidio, nego to što skoro nikako nije uključen u ishranu, dok je kod nas to suprotno, te kod nas jelo nije jelo bez hljeba. Srećom, u menzi je radila jedna žena koja je ljetovala u Makarskoj pa je uvijek krišku ‘viška’ čuvala za mene.

Per capita, Česi piju najviše pive. Oni vjerovatno nadoknade taj nedostatak hljeba u kulinarstvo 101 pivom, no ja nisam ljubitelj pive. Ne samo to, ne volim je i ukus mi je odvratan (da, postoje i takvi ljudi), a to je u Češkoj na nivou blasfemije u Vatikanu. Stalno sam morao da objašnjavam da je jedini razlog zašto ja ne pijem pivu ustvari u tome da je jednostavno ne volim. Objašnjavati svakodnevno postane zamorno.
Koliko se češki način života razlikuje od naše svakodnevnice?
Osim te enormne konsumpcije pive, manje su tradicionalni i religiozni. Nekako su više opušteni, te ih manje interesuje šta onaj drugi radi dok god taj drugi ne dira njih.
Ako bih morao uporediti obrazovne institucije, rekao bih da se u Češkoj više cijeni kritičko mišljenje i da studenti nauče kako da misle, dok je kod nas cilj da se studenti nauče šta da misle, te da memorizuju beskonačnost beskorisnih informacija.

Proputovao si svijet autostopirajući. Na ovaj način si obišao Evropu, Irak, Sjevernu Afriku, SAD, da li je bilo negativnih iskustava i da li putješ sam?
Da, stopirao sam kroz Irak, pa od BiH do Mauritanije (Maroko, Zapadna Sahara također), središnji dio SAD i istočna obala, te skoro sve države u Evropi.
Cilj putovanja nije destinacija nego ono što se desi između, a autostopiranje je majka te filozofije. Upoznajete različite ljude, nemate fiksno vrijeme ostanka nego ostajete negdje koliko želite, upoznajete lokalnu kulturu na način na koji ona stvarno jeste. Dijapazon različitih karaktera ljudi, njihovih životnih priča, neostvarenih i ostvarenih želja. Nekako, ljudi se najviše otvore strancima koje vjerovatno nikad neće vidjeti.
Osim gore nabrojanih razloga, autostopiranje pruža priliku osobama koje nisu iz imućne obitelji da vide krajeve o kojima su sanjali gledajući emisije o mjestima, kulturama i životinjama s prevodom Đele Hadžiselimovića. Jer, jedino što je potrebno za autostop jeste osmijeh i on uistinu otvara sva vrata. U Maroku su me uvijek pozivali na kus-kus, u Iraku sam tako našao smještaj, u Turskoj popio milion čajeva.

Ono čega je mene strah prilikom autostopa najviše jeste da me niko neće povesti taj dan te da ću ostati tu da čekam i sutra. Ali, taj strah se još nije ostvario.
Pa i nije bilo baš negativnih iskustava. Bude ljudi s kojim ne dijelim mišljenje, ali to je neminovno. Opasnija iskustva nisu bila direktno od strane ljudi, već od njihovog ponašanja u vožnji (pripiti, brza, opasna vožnja) pa smo tako na putu prema Sahari imali sudar, jedva izvukli živu glavu i sl.
Brodovi su najsigurniji u luci, ali to nije razlog zašto su oni napravljeni.
Nekad putujem sam, ali najčešće s djevojkom. Također, nekoliko puta smo putovali s drugim prijateljima/icama koji putuju na sličan način.

Gdje sebe vidiš za deset godina i kakvi su tvoji planovi za budućnost?
Mislim da ljudi često žive u prošlosti i sadašnjost troše na planiranje budućnosti do te mjere da zaborave da žive u trenutku. Ja trenutno pokušavam da živim u trenutku, da zagrlim nove avanture pa ću vidjeti koliko dugo ću još surfati na tom talasu.
Za neke će ovaj pristup biti ‘malo luuuud’, ali barem znam da je to moj pristup i da život živim onako kako ja želim te kako mislim da je najbolje. Ljudi nerijetko žive onako kako od njih očekuje društvo, umjesto da budu ono što žele. Nažalost, neki to ne shvate nikad, a neki shvate kad je previše kasno. Ako neko želi nešto da uradi, ne postoji pravo vrijeme za to. To vrijeme je sad i odmah.

Ne znam gdje ću biti za 10 godina, ali ću se potruditi da ovih 10 godina provedem kvalitetno. Želim da živim, a ne da čekam da umrem.

U skorijoj budućnosti je svakako završiti master, te tražiti priliku za studij u inostranstvu. Tu su svakako razne opcije poput volontiranja (zainteresovan sam za očuvanje životne sredine, te pomaganje životinjama) u inostranstvu, a možda i da odem da radim (Irska nadam se). Ako plan A ne uspije, abeceda ima još 29 slova.

Poruka?
Poruka kojom se ja vodim jeste rečenica od Mark Twaina, a to je da će nam za 20 godina više biti žao stvari koje nismo uradili, nego onih koje jesmo. Zato trebamo podići sidro te isploviti iz sigurne luke. Uhvati vjetar te istražuj, sanjaj i otkrivaj.

I ne postoji pravi trenutak da planirate. Svaki trenutak je pravi za sve!

Zeda.ba

(Visited 355 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments