Dok mislimo na budućnost ne smijemo zaboraviti da je naša i sadašnjost

18 jan
Indira Habibović

Sadašnjost je jedino vrijeme u kojem živimo i jedino vrijeme u kojem nam je dopušteno da nešto uradimo. Što je bilo juče, prije mjesec, godinu… Bilo je! To je prošlo. A treba uzeti u obzir da se desilo i da se ne smije zaboraviti. Ma kakva god da je, prošlost, desila se. Budućnost – treba razmišljati o tome šta želimo raditi u narednom periodu. Uredu je da planiramo i radimo danas, da olakšamo sutra. Jer, život vam daje mnogo vremena da učinite sve što želite ako ostanete u sadašnjem trenutku.
„Kada promijenimo način gledanja na stvari, mijenjaju se i stvari koje gledamo“. Eh, samo da se prisjetimo prošlosti, nekih Merlinovih stihova, činjenica, iako smo u sadašnjosti. Opet naša je, kakva god da je. Kažu da je ratni period bio najteži period, a neki kažu da je rat tek poslije rata. Svejedno, tad je bila kriza, ali, i danas je. Ne možemo reći da nije. Bili su dani bez svijetla, zore bez svoje čari, bile su noći bez zvijezda. Bile su naše, bosanske zime. Tragovi rata su tu, još uvijek. Zadrhte te ruke boraca. Sjete se oni krvave Drine; Majčine molitve i suze; Uzeo je pušku sa sedamnaest godina, a ne pomišlja na bjegstvo. Pa ustane… Geleri po cijelom tijelu – najgora zora. Četri godine pakla, uništena mu mladost; Dijete ga čeka – ono mu je jedina radost. Ne zna dijete da babo para nema. Za izlet u Travniku mu 10KM treba. Teško se živi, ne razumije to dijete, ne zna da njegovoj mami trebaju tablete. „Pa babo bio borac“, priča to mama sinu. „Nije krao u ratu, nego branio domovinu“. Ne shvata on ko su borci a šta je vlast. Neće zbog gadova sin oca izgubiti. Gledao je suze svoje uplakane djevojčice, što ga je grlila u kolicima ispred bolnice. I danas, još uvijek, i do kraja života, sjećat će se krvi i rata, rovova, šuma, detonacija i granata. Iako ga kida nepravda, o svemu bi progovorio, zna da se za ovakvu Bosnu, on nije borio. A eto, najbolji sinovi Bosne danas odlaze… Već znamo, a možda ne prihvatamo, da ako ne bude Bosne, neće biti ni nas. Nama naši znače životi. Jer, ovo je Bosna. I reći ćeš ovo isto i kad na krilo staviš unuče. Reći ćeš da je ono najgore iza nas. Reći ćeš da si to hrabro prebrodio. S ponosom ćeš da govoriš. Zato je bitno danas. Danas će postati juče. A niko ne garantuje da će sutra svanuti. Svane li, to je nova prilika, nova nafaka, novi san. Dobro je dok je nama naših snova i mašte. Bez njih ne smijemo ostati. To nam jedino nisu uzeli, nisu mogli. I znaju da ne mogu. „Bilo je toliko stvari u životu kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti“. Nije problem što se pazi na sadašnjost i budućnost, problem je što se ne vidi kako se borilo za ovu državu i šta je borba. Ne vidi se, ne želi da se vidi i ne zanima ih. Nekad je potrebno da prođe određeni vremenski period, obično duži, težak i naporan, da bi došla ona jedna godina koja bi promijenila život.
„Budi ruka koja Bosnu hrani, budi ruka koja Bosnu brani“. Ono što ste sad, i ono koliko radite sad, odražava se na ono što će biti sutra. Mislim da prošlost ne bi smjela biti zaboravljena, ali ne želim reći da trebamo biti anksiozni i živjeti u irealnom svijetu i svijetu mašte. Ako iko može da utiče na sutra, a istovremeno se bori za danas, na pošten način (jer je put poštenih trnovit), je borac bez rata. Borac koji vrijedi. Borac nekadašnjeg borca. Sinovi i kćerke jedne majke, majke Bosne, koju čuva i štiti Sava, Una, Drina, Vrbas, Bosna i Neretva. A gdje si bio ti, kad je bilo najteže?

Indira Habibović

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 105 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa